Dobriša Cesarić

(1902. – 1980.)

MOJE JUTRO U MAKSIMIRU

Ne dopire do mog srca pjev
Tih ptica što se javljaju sa grana.
Ja čujem uhom, al ne čujem srcem,
I pjev me samo dotiče izvana.

Ne smije mi se nebo, nit me dira
Ta raspjevana sunčana tišina.
Životarim u sjeni. Izvan sjene
Ničega nemam. Sve mi je tuđina.

U mojem srcu pjevale su ptice
U tiha jutra, za sunčanih sati.
Sad u to staro, napušteno gnijezdo
Nijedna neće da se vrati.

Dora Pfanova

(1897. – 1989.)

SMIJEŠAK

Smiješak tvoj što čini zamišljenu mene,
to je pahuljica snijega u proljetne dane,
to je suza što u duši polagano kane,
to je bijelo jedro obali što krene.

To je treptaj zvijezda iznad mirnog polja,
blijedi odsjev što se mračno obavija sjenom,
pravi biser izgubljen što luta morskom pjenom,
magla, u kojoj se gubi svaka volja.

To je vrući vjetar koji ljeti puše
prepun sunčanoga žara, mirisa od cvijeća,
to je leptir noćni, koji luta oko svijeća,
to je nostalgija u dubini duše.

Vladimir Pavlović

(1935. – 1986.)

MJESTO GDJE TE NALAZIM

Mjesto gdje te nalazim okruženo je morem
i okovano zvijezdama bez topline.
I kad smo sami, osluškujemo
šum lude krvi, gorak okus kupina
koje u sumraku izrastu kao uspomene.

Mjesto gdje te nalazim nedostupno kletvi
i slutnji ludog zvona koje opominje
da je već tako blizu rumeni pelud zalaska.
On nadolazi kao voda i najprije zapljuskuje oči
i onda kao znamen gledamo jednu usamljenu zvijezdu.

A to je mjesto s kojeg se najljepše vidi naša sudbina:
tu osim nas sleti poneka ukleta ptica s krikom u kljunu.
Tu nas zatiče topli sumrak
i mi mu se sasvim predajemo na ležajima od bolesna lišća i pijeska.
I neka riječ nas sapinje kao podne u kolovozu.

Dubravko Škurla

(1933. – 1957.)

LJUBAVNICI

Baštinili smo tijela i
     ništa više, dva tijela,
baštinili smo u njima pokrete
     ali neodređene,
i čudne struje koje
     mogu sažeći.

Naš dug nije od toga
     manji.

Sami smo objesili nad uzglavlje
veliko žuto sunce
i ono tako stoji danju
     i noću.

Lica su nam suhi suncokreti.

Danijel Dragojević

(1934. – 2024.)

POD KIŠOBRANOM

Možda nismo smjeli izaći.
Odmah mrak, zaglušna grmljavina, noge vlažne,
Želja za toplinom doma,
Misao da smo odveć nemoćni i smrtni
Pod velikim kapima.
Mogli smo pričekati.
Drugi spokojno spavaju, mi se
Stiskamo k drvenom štapu,
Tvrdom mjestu o koje se razbija naša soba.
Nikada nismo bili bliže nego sada
Kada nas od neba brani ova crna krpa,
Nikada tako jednostavni i prisni:
Dvije gole grane u noći.
Gdje je sada želja da se gradi, ponos,
Zaustavljena gesta, zanos tijela?
Možda negdje u brazdi klija sjeme
I u svijetlom prozoru ima dobrih misli
Za nas poslije smrti;
Voda nam ova oduzimlje zemlju,
Ne da pogledima gore,
I sve je vlaga s nabojima praznine
U dva pokretna tijela.
Pas negdje grize osamljenu kost,
Dok se ljubavnik napreže stvoriti ogledalo
Među razbacanim ponjavama.
Nema ovdje očaja, osjećaja za budućnost,
Slike i misli o koju se podupiremo –
Takve prašine sada nema.
Ovdje je sve jednostavno, prosto.
Kiša pada, rupe se pune, mrak s vjetrom,
Mi polako odmičemo.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)