Dubravko Horvatić

(1939. – 2004.)

OSAMA U SVETOJ NOĆI

U svetoj noći
kad se zvijezde roje u zrcalu leda
i kad kurjaci u strahu cvile
od svjetlosti anđela nad šumom,
u svojoj izbi posve sama
jedna žena razgovara sa stvarima
i s duhovima koji su u njima,
duboko u noć.

U staji stado glasno zbori
o svetomu stolaru Josipu,
o jaslama i slami, o pastirima,
a vani zvone glazbala u mrazu
i orgulje huje daleko u oluji.

Ona, bosa, izlazi u noć
i čeka hoće li se tko pojaviti
na pustoj stazi pod rasvijetljenim nebom
kojim plovi zvijezda repatica.

Cvjetko Škarpa

(1898. – 1968.)

ONE PONOĆI

One je ponoći nebo mirno bilo.
Oko Betlehema ćutahu sva gnijezda:
one se noći pastirima snilo,
da negdje koracaju po sagu od zvijezda.

Zatim su kraljevi s Istoka došli
i kad su od mjesta, gdje je onaj ubav
cvijet spasenja niko, opet natrag pošli,
u očima svojim nosili su Ljubav.

A one su ponoći samo dvije male
i nevine ruke dobacile cjelov
dušam, što rad grijeha bjehu u glib pale...

I vjekovi prođoše... Pa sad zvijezda ona,
u ponoći onoj, što je nebom sjala
sjaje sa nebesa u dušam miliona.

1925.

Ivo Horvat

(1903. – 1994.)

OREOL

To je bilo davno: Anđeo je mira
zapjevao svijetu: Isus Krist se rodi!
Pjevali su s njime istočni mudraci
i dobri pastiri. Pratili su zvijezdu,
što ih k Bogu vodi.

Danas mi se opet ponavlja ta pjesma
istočnih mudraca, poniznih pastira.
Uskrsnuti želim tamjan svježa neba,
želim jedan dijelak svetačkoga mira.

Riječi tihe sopćem dalekih vjekova.
U velikom svijetu ja sam svemu bliže:
i cvijetu i ptici, prosjaku i djeci,
anđeoskom pjevu, što nam opet stiže.

I postajem sretan. Bolji nego prije.
Kao prosti pastir ili mala djeva.
O imade jošte u dušama našim
jedan kut, što svijetli ko oreol sveca.

1923.

Vjenceslav Čižek

(1929. – 2000.)

RODIO SE DA NE UMRE

Blještava je danas jeka Njegova
rođenja
u katedralama na trgovima bogatih,
istinitija u brvnarama i potleušicama,
iz kojih, još djecu u progonstvo nose,
svjedočeći čudu među ribarima,
nedužnika pred zemaljskim sudom.
Rodio se ni Njoj, ni Njemu
već onima koji bi mogli sutra uzletjeti
Rodio se za sve narode i rase
zato da ni čovjek ne bi
živio tek za se.

1998.

August Đarmati

(1906. – 1978.)

BOŽIĆ

U svakom je Božiću mladost i spomen koji ne blijedi
I velika Mudrost svijeta koja se noćas rodi,
I misao koja više od prolaznosti vrijedi,
I staza istine moćne koja u vječnost vodi.

U svakom je Božiću radost i predznak buduće zore,
U svakom se nanovo rađa u štalici poput roba
Onaj koji je nekad stišao burno more
I koji je Lazara mrtvog uskrsnuo iz groba.

(Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)