Luka Perković

(1900. – 1948.)

POSLIJE LJUBAVI

Šutim, šutiš, gledamo se:
tko će prvi pružiti ruku
što je bilo, vratit se neće
svaka misao znači muku.

Silazi niz krovove veče, donosi zvijezde
znam, nekad su mi iz tvojih očiju sjale
noćas su daleke, stroge i hladne
nisu ko nekad tople i male.

Ruke što vezahu čvršće od zakona
danas ne znadu moći i smjeti
svaki bi pokret svršio u prazno
mi ne možemo više htjeti.

Raste šutnja, šum nas njezin plaši
kao da je vrijeme u tijeku stalo,
naša su tijela dva pehara prazna
ono je iz njih ljubav posrkalo.

Dora Pfanova

(1897. – 1989.)

IZGORILO

Izgorilo je ljeto na usni zadnje ruže
i plamenovi maka ne plamte već u žitu,
na cvjetovima sada leptiri već ne kruže
i karanfila strasnog sad ubrah zadnju kitu.

Već mi u duši leži slutnja jesenske magle
i sablasna me sjena pokojnih dana traži,
i sve mirise, riječi i uzdisaje nagle –
O snago mojih snova, daj mi se sad pokaži!

I prazni odjek što sam ih nekad čula
i odletjeli smiješak što mi se nekad javi
vraća se meni sada, kada sam uzdahnula,
iz jedne zemlje snova što se u magli plavi.

I opet mi se smiješak isti zasmiješi malo,
u srcu zaostaje sa svojim letom duže, –
i dok se meni vraća sve što je nestajalo,
izgorilo je ljeto na usni zadnje ruže.

Gustav Krklec

(1899. – 1977.)

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
Prostore uske, samotničke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
Umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Teško je, teško, kada stvari šute
I kad se miješa prošlost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjetu doći,
Ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.

Naslonim glavu na krilo samoći
I slušam zvižduk vlakova u noći.
– O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

Nikola Šop

(1904. – 1982.)

NEVINOST

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.

Noću, kad sa nje pane haljina svijetlo-plava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo platno ocrtava.
I postelja od nje bude obasjana.

U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti,
Trnu se zvijezde da skriju čari njenog lika,
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.

Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

BLAŽENO JUTRO

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu -
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)