Gordana Benić

(1950.)

GRAD MRTVIH

Pod grebenom Sustipana rasute kosti
drobi nevidljivo more. Posljednja iskra
svjetla dotakne ribare u brodicama
dok bacaju mreže podno hridi.
Pucaju zazidani lukovi i rozeta, smanjuje
se lice anđela. U ognjici suhe zemlje rastvara
se kamenje. Grad mrtvih pod ledinom paukova.
Gdje počiva izgubljeno veslo?
Majušna zraka otopi se s druge strane valova.
Rupice crvotočnih grana premjeravaju preostala
debla. Otežali od rane noći kosovi prebiru
po ugaslu žaru sunce što pucketa kao konac
načeta prediva.
Sasvim blizu umnože se otrgnuta stabla.
Preostala sviračica s lutnjom uzvisi stručak kadulje,
pod kamenim joj sandalama ljubičasti cvijet.
Put do mora zatvoren je željeznom ogradom.
Pod brežuljkom mrtvih plove nečujne lađe.
Mimohod noćnih leptirica i šišmiša uz ulične
odraze s mogo žaruljica i skrivenih
prozorčića. Uz kamene kocke posušeno grmlje
isprepleteno s grobljem.
Čija sjena pridržava zidove crkvice
svetog Stjepana?
Na rubu modra proplanka agave izjedene
ljepljivom smolom borova.
Plijesan u zidu ostavlja čađav trag,
obrubi ga prahom progorjelih zvijezda.
Dok opipavam kožu strmu ponoru i stijeni
u nestvarnoj tihosti nestaje siva mrlja svemira.

Božica Jelušić

(1951.)

POGLED NA GROBLJE I DRVORED

groblje
gazim lobode
tišina prazne crkve
zid na kojemu cvjeta
sablasna memljiva ruža

iz kamena se glasaju
rasute bijele kosti

razvalina obiteljske grobnice
gotica
rodoslovlje
inicijali klesara
između napuklina
gušterica na suncu
presvlači košuljicu
i u podnevnoj omari
luduje bagremov cvijet

što meni ova trava
ima reći o kosama
zaspalih ljubavnika
prepletenim na uzglavlju

gledam vitraž na prozoru
iz oka svetog Josipa
izlijeće jedna ptica
dijete Isus bi htjelo
da je dohvati ručicom

četiri mala prsta

u razbita stakalca
utkiva se modrina
od pokidana lana
svjetlost me bolno prožima

ja kažem
sursum corda
neka usta od pelina
odvrate
riječ bez oznake
sa čempresa kaplje smola
po usni
sleđenom anđelu

udaram vrata
izlazim
vičem u drvoredu

kako bezumno ljubim
jedno prolazno tijelo

Gustav Krklec

(1899. – 1977.)

IZLET U NEBO

Mnogo sam zgriješio tražeći svuda trajno
bar jednu kap nebesku. Korake smjerne
znahu samoće gluhe i šutanje tajno,
prolazni dani i noći neizmjerne.

Ali se grijesi plaćaju. I platio sam
ne Bogu Božje, niti caru carsko –
za grijehe svoje, silom, vratio sam
okrutnoj zemlji sve znanje neimarsko.

Ni jedne kule ne stigoh sagraditi
da mjesto svijetu zvjezdanom spletu služim,
i morah se osuditi, a ne nagraditi
time da po starom griješiti produžim.

I eto, rasipam srce, kao sijač sjeme,
iako znam da u ovim brazdama neće niknuti.
Možda će samo u noći teške i nijeme
netko, od straha, ko i ja, u snu, kriknuti?

I dajem se, eto, kao pijana žena s juga,
a samo se bolom mogoh tako opiti,
spoznavši da se ova čemerna tuga
ne može u vinu ni u ljubavi utopiti.

Sve zemaljsko je umorno, teško i blatno,
a od svih sila najviše mrzim težu.
Oh, ovo nebo nad nama je čisto kao platno,
jer ga ruke ljudske ne diraju i ne stežu.

Kako nas varaju trenuci nadahnuća
kad mislimo da nam visine dolaze u goste.
Udahnimo svježeg zraka u bolesna pluća
da bismo lakše spoznali zablude proste.

U nebo ću otići jedne nedjelje poslije podne,
kao što ode pjesnik iz grada u zrela žita
i legne negdje u sjenci svoje zemlje rodne
pa mjesto iz knjiga iz šumora vječnosti čita.

Samo će nož u mojim krvavim grudima
javiti nekom dragom na kraju svijeta:
da se drug njegov rastao sa zemljom i sa ljudima
i da se sada nebeskim livadama šeta.

Antun Nizeteo

(1913. – 2000.)

MOLITVA S HRIDI

Na ovoj hridi ponad mora
U ovoj škrȁpi, u ovoj rȁci
U pučinskoj tišini Bog se javit mora:
U pijanstvu sunca tu Mu slušam Vječnost
I na šumu vala čuju Mu se koraci.

Spavam:
Od mora ljubičasta je raka,
Od bola crn mi je san.
(Bože, moj Bože, dođi
U dubokoj visini.
Više nego ikad sad sam sâm
I Tvoj.)

Spavam u pučinskoj rȁci
U škrȁpi ponad hridi:
U ovom trenu, u pjeni vala
U galebljoj pjesmi
Odlazi Vječnost – – –
(Mog slabog, jadnog tijela
I Bog se stidi.)

… U šumu usnulih koralâ
Još se muklo čuju
Njegovi koraci.

Vladimir Pavlović

(1935. – 1986.)

ONAJ KOJI LEŽI

Onaj koji leži još uvijek ne znači
da spava
Možda samo mrtav zemlji se ulaguje
da ga primi u zagrljaj među svoje
podanike u tajnovita predvorja
gdje blješte zrna zlata kristali
dragulja crne krotke vode zmajevi

Onaj koji leži još uvijek ne znači
da je mrtav
Možda je samo poražen pokleknuo
od skitnje i sad je spoznao:
ovo je ugodna postelja moj pravi dom
Slijedeći svoje srce ovdje sam stao
i duša mi je spokojna
jer lebdi visoko
Kosu mi raznosi vjetar i čelo
miluje zelena mjesečina

Onaj koji leži sad je sretan
Onaj koji leži spoznao je
mudrost preblaga sna

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)