Miroslav Krleža

(1893. – 1981.)

JESENJA PJESMA

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kada se čuje pjesma Stvari i Živina,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.

A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva neka žena.

I cvrkuću ptice.

Antun Bonifačić

(1901. – 1986.)

GOLUB

Na svakoj grani pustit trokut nogu,
krilom što nigdje ne klone
letjeti prema Bogu.

Ni zvijezda šum ni mrava hod,
predivni bijeli brod
bez luke.

I klonuti u neke tople, očinske ruke.

Dobriša Cesarić

(1902. – 1980.)

MJESEČINA

Sad ne miče se nigdje niti list.

Dubokih tajnā puno sve se čini
Na ovoj tako bijeloj mjesečini.

U viši sve je podignuto svijet.
Grm više nije grm, ni kamen kamen.

Dogodila se tajna preobrazba:
Iz svake stvari sad izbija glazba.

Nju čuje samo srce. Njime bdij,
Prepusti joj se sav, i pij je, pij!

Vesna Krmpotić

(1932. – 2018.)

POHVALA NIČEMU

Tako mi prija što nema ničega.
Što se događa zračno ništa.
Što sa tjemena svakoga brijega
slika je ista.

Zuj kolobara baš mi odgovara,
jer se vidno širi u nečuj.
Do gluhosti sluh me nagovara
na pohod riječju.

Tako je dobro kad neštost splasne
i svane lice ništoće jasne.
Poćudno je kad besput i cesta
zamrse mjesta.

Djelatno je kad misao stane,
kad se stoljeća smaknu u dane.
Sa stanovišta svakoga lista
jesen je ista.

Delimir Rešicki

(1960.)

GLASNIKU

Kada nema
i kada ne bude ničega
ti Glasniče
mahni krilom
mahni krilom ponad toga svega
i vrati, vrati miris krizantemama.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)