Miroslav Slavko Mađer
(1929. – 2015.)
I MIR I NEMIR
Preuzima me studeno vrijeme.
(Noćas su, kažu, meteoriti vidljivo lutali kroz svemir)
Ionako je neizvjesno to ljudsko stanje na zemlji
I mir, i nemir
A ja se još divim ljudskim koracima
i znanom suncu
kao onda kad sam kao dječak lutao
oko smisla i postanja
Čak sam pisao i pjesme kao igračke od stanja
ne znajući da to neki sasvim ozbiljno rade
a ne samo zanesenjaci i lude.
Bilo je smijeha, grijeha i ufanja
a sada kako bude
između crnih kronika, vika, svakodnevne televizije
i sumornih novina.
A meni se hoće sasvim drugačija slika
i časnog kruha, i prava duševna vina…
Zar su ove riječi samo smeće
od starih godina
BITI ČOVJEK
Da li je dobro biti čovjek, mati
između onih što su bili i onih što jesu
i ispred onih što će doći
ja ne znam zašto nisu u mom srcu
u mom tijelu u mojoj krvi u mome mesu
potonula ta pijana pitanja
da li je dobro biti čovjek, mati
u ovom vijeku u ovom urnebesu
osamljen ili lud ili bolestan
napamet koji živi naslonjen samo na tijelo
ili onaj koji čeka uzašašće svetih čuda
onaj strasni igrač bluda
dječak kome će nestati blagost u životu
mladić koji će obezglaviti smisao svemu
do onoga koji će proklinjati rođenje
Da li je dobro biti čovjek, mati
i živjeti kao svi drugi ljudi
da li je dobro da čovjek misli pati
kad su putovi ludi
STVAR
U sivoj boji vremena
ima jedna stvar
u kiši, u vjetru, u sjenama
ima jedna stvar
u sivoj boji vremena
Ne znam joj imena.
VODA UNA
Negdje iz daleka bistra je voda potekla
Unom je zovu.
Po zelenoj njenoj površini virovi
motaju krug
A po obali zarastao grm vrba
zelen i dug.
PJEVAT ĆE SLAVONIJA
I kad umrem pjevat će Slavonija
stara mati polja i šuma
Široka ravan – pradavna Panonija
kad zapjeva i sunce silazi s uma.
Pjevaj majko ratara i bekrija
pjesmu onu što nam život vara.
Konje vrane kad osedla Šokadija
vrisne pjesma od plamena i žara.
Sve nek' pjeva gdje mi je Slavonija
crnica klasa i oluja ravni.
Pustaro draga – to je pjesma tvoja
gdje pjevaju kosci i ratari davni!
Pjevaj majko ratara i bekrija
pjesmu onu što nam život vara.
Konje vrane kad osedla Šokadija
vrisne pjesma od plamena i žara.
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)