Antun Šoljan

(1932. – 1993.)

MNOGE SMO I MNOGO VOLJELI

Mnoge smo i mnogo voljeli
Na ovoj šarenoj cesti, al tek usput, na cesti.
Ravnodušne, po dvoje, u ciničnoj postelji
Stizale su do nas mučne radio-vijesti.

Brojeći poene, u sportu, piću i ljubavi,
Za volju časka spiskali smo snagu.
Ne brini, Vlado, tim se više nitko ne bavi,
Sad, kad sve ide manje više k vragu.

Nama su se objavljivala nebesa
Tek kroz rastrežnjena usta sumnjivih dama.
Na zabavama pučkim, između dva plesa,
Kroz prozor bi nas dotaknula tama.

Za razliku od svjetla tama je bila prava,
Najgore su vijesti bile najtočnije.
Dubok je san, Prokope, a plitka java.
Mirno spavaj, Slobodane! Sve je noćnije.

I prije nas, doduše, mnogi su se tješili
Da je vrijeme na njih bilo suviše kivno.
Ne postavljajuć pitanje, Slavko, divno smo ga riješili,
Živjeli smo kratko, umiruć intenzivno.

Vlado Gotovac

(1930. – 2000.)

&

Tko zna pitati znat će odgovarati
Tko zna pjevati znat će živjeti
Tko zna ljubiti znat će raditi
Tko zna sanjati znat će rađati
Ruku pružaju samo patnici
Do kraja pomažu samo samotnici
Ali postoji opasnost za svakoga
Da mu nitko ne uzvrati pogled
Da nikada životom ne zamijeni pjesmu
Da nikada djetetom ne zamijeni snove
Da mu srce zastane u času ljubavi
Da sve izgubi još prije smrti
Postoji opasnost za svakoga
Da na njegova vrata izađe ubojica
Da na njegovu pjesmu ponesu mrtvaca
Postoje mnoge opasnosti za svakoga
Tko srcem istražuje dobrote svijet
Tko se divi djeci i putnicima
Jer jedni se igraju što drugi rade
Pred istim morem gdje su zamijenili jeku
Kao što ti zamjenjuješ svoju pjesmu

Danijel Dragojević

(1934. – 2024.)

PRIZOR

Ako se o Bogu išta zna,
zna se da on ne zna
da se Zemlja okreće.
Za njega ovo sunce izlazi i zalazi
ravno u oči
ako su jasne

On zna pouzdano samo ono
što ja gledam od početka.

On pita: „Gdje si?“
Ja mu kažem: „Gospode, tu sam
među zvijezdama i stabljikama;
razmičem ono što je blizu vida zakrčeno,
vješam vodu o drugu vodu,
vrijeme čekanja o pjesmu, mrtve o žive,
kost o udarac, bolest o neostvarenu ljubav
i veslam prema tebi u nepostojanje zla, grijeha, nespokoja,
u nepostojanje nevidljivog dok traje ova praznina,
praznina svakovrsnih riječi.“

Drago Štambuk

(1950.)

OZIMI USJEV

Istražujemo cijeli život,
kopamo po duši
i ljudskim vrtovima.

Na kraju stižemo početku.
Onamo,
od kuda krenusmo
davno.

I postajemo mudriji
tek za cigli trenutak
shvaćanja

da svoj početak
gledamo
po prvi put.

Hrvoje Pejaković

(1960. – 1996.)

NASLIJEDISMO

Naslijedismo:
večeri i vrisak,
lutanje i granicu,
obrise u magli.
Jabuku razdora jabuku razgovora

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)