Mak Dizdar

(1917. – 1971.)

PRAVEDNIK

Hodeći kroz zemlju
Kroz noći kroz dane
Vidio je navist
Vidio jest bolest

I vidao rane

Pa izreko slovo
Dižuć glavu k nebu
Pitajuć o tajni
Na putu ka grebu

Pitajuć o tajni

A nebo bi plno
Muka ot olova
Te ta slova čuše
Oni što brez duše

Te ta slova čuše

Vraždom se zasmija
Zmija aždahaka
Bo glas se izgubi
U gluhoti mraka

Bo glas se izgubi

On se spusti u se
Među katakombe.

Psi kosti rastepu
Nakon hekatombe

Psi kosti rastepu

Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tišinu

Al glas jedan zvoni

Glas što vječno leti
K nebu u visinu

Eže vječno leti

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

NAŠA UŽINA

Na stolu je svega: i kruha
i soli
i voća
slatkog i čemernog. Uzmi!
Ne gledaj na golubove
ni na karavane koje pokraj nas prolaze.
Bojovnici su već polegli od straha
pod našom kulom. I vapiju večer
da se što tiše presele.
A ti znaš: cvijet je naš nagnut prema jugu
da nam užina bude što toplija
i sol i kruh i voće
dozrelo na našoj zemlji
u srcu zemlje najljepše. Pa,
operi srce (ruke neka su zemljave)
i sjedni za stol kameni
bez zlata i ruha. Dođi
da se prepoznadnemo u lomljenju kruha.

Olinko Delorko

(1910. – 2000.)

BOGU

Često na rubu sna se javljaš šumom,
što ima ritam trava ili mora,
il prstenasti sjaj sutonjih gora,
i onda vladaš okovanim umom.

Ali čim jutro oglasi se drumom
i pojave se glasovi sa dvora,
te probude me, oči ispod bora
uzalud tebe traže cvjetnim humom.

Nema te više, iščezo ti trag.
Pored živih bića, boja i oblika,
ti mi se ne ćeš da pokažeš nag.

Oh, sini, Bože, tek u snu otkriven,
sada na javi puna, živa lika,
a ne kao dosad iza stvari skriven.

Viktor Vida

(1913. – 1960.)

SAMOĆA

Govorim s Bogom zato što sam sam
od početka pa do kraja vremena,
sam, prepušten sebi samome.

I obilazio sam svijet kao pas lutalica.
Sretao ljude i činilo mi se da ih razumijem
i govorio: „rujanske večeri“, „šuma“, „mjesec“
ali riječi nisu svila u koju povjetarac upreda
svoje nevidljive tragove,
nisu utroba žene koja očekuje oplodnju.

A srca bijahu metalni strojevi
u kojima se gasila svaka jeka.

Sada sam se pomirio s tim da sam sam,
neizlječivo, bez nade, izgubljen u svijetu.
Da se govori s Bogom nisu potrebne zapaljene svijeće,
ni vesele svečanosti gdje se kupe mnoštva.
Treba da zaboravimo jezik ljudi
i da se izgubimo na tužnoj i blistavoj stazi
gdje miriše Božja sjeta
kao uveli cvjetovi u kristalnoj čaši.

Bog me razumije, ziba me u svojoj nježnosti,
kao mati rođenog sina
u slatkom dahu materinstva,
kad mu kažem:
„Gospodine, ja sam kao zaboravljena frula,
kao razbijen stup na livadi,
kao zapušteni perivoj!“ –
Bog je voda u kojoj zamire večer.

I jednog dana vidjeh kao u sjajnom zrcalu
kako nebo postaje bistro u svojoj prozirnosti
dok su na dalekom otoku cvrčali cvrčci.

Sad zamišljen hodam između ljudi i stvari,
nedostižan kao predmet koji nije
od ovozemaljske tvari.

Samo jedan glas koji je došao iz tko zna kakve daljine
ponekad me podsjeća da postojim
u svijetu koji možda ne postoji.

Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

SPOZNAJA

Naći ćeš sebe kad ti srce klone
U naručaj sjete koja dušu zebe.
Znaj da blijede svijeće tek kad suze rone
Osvjetljuju sebe.

Tada nemoj žalit što ti mis'o šuti,
Jer u njoj oduvijek nemiri se roje,
Tek srce, srce koje vječno sluti,
Ono je tvoje… samo tvoje!

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)