Vinko Kos, crtež Jerolima Miše, 1942.
Vinko Kos
(1914. – 1945.)
ŽIVJETI ŽIVOTOM
Živjeti životom livade i puža i čekati novo
bez pokreta, život je kamenog mosta nad oticanjem vode.
Započeta proljeća prekidaju ljeta, u žarko ljeto
padne žuti list i tuga sunce gasi.
Ići treba u sebe, u širinu svijeta i graditi vječnost
nad satima. Zašto nositi srce prazno kao osušeni orah
i zalud jadati brige?
Zašto pjesme što će zanijemiti
i okliznuti se s duše kao kaplja rose?
Zašto riječi žalosne kad lijeka nam ne nose
i bijeg od svjetla kad smo bez njeg slijepi?
Ko draga zvijezda nek u nama zasja
ko nekad sred djetinjstva jedan dublji smisao
koji će ostati mjesto nas kad utrne oko
i zašute svagdanje staze bez koraka naših.
Vrijeme velikim koracima koraca iz zvijezde na zvijezdu
i velik je čovjek kad usporedo s vremenom ide
i u svakoj minuti ostavlja dio sebe.
POD ZVIJEZDAMA VELIKE VAGE
Pod zvijezdama velike vage važu naša imena
i brojevi rastu i padaju prilivom novih došljaka.
Meso ni krv, ni kosti nisu težina,
one su nemirna tvar što stalno tumara
i nestaje iz jednoga mjesta na drugo.
I tako to biva od prve svemožne riječi
do zadnje vremenske točke.
Minute i satovi naše su ćelijice koje napuniti treba,
što zajedno dođu sa saćem na pravednu kozmičku vagu.
Mi imamo krila i cvjetne su čaške pune medenog soka,
široke su poljane pune milijona šarenih kaleža.
Baciti treba sav nakit i ukras, odijelo i novac,
ne ubrajati kosu ni lice, ni lijepe obrise ruku,
ni druge dijelove divnoga tijela,
zvjezdana vaga važe samo pravu težinu.
I zašto puštati da pokraj nas biserje pada
za kojim će se roditi tuga kad posljednje padne?
Rastegnuti treba dlanove širom i hvatati vrijeme.
MOJ VESPERE
Naginje se sneno na ramena zemlje
i tone za šume sunčana glava.
Škripu mlinskog kola upio je u sebe mrak,
cesta u tami negdje iščezava.
Kroz ovaj večernji mrak i mir i čas
do tebe što zvijezda si nevidna večeri ove,
diže se nešto iz misli i duše
da javi ti padanja i pobjede nove.
Kroz ovu tišinu po zvonjavi Pozdravljenja
duboko sa zemlje s tobom duša se spaja.
O ne daj, Bože, da ikada veze među nama puknu,
osobito ne u času oticanja zadnjeg sutonskog sjaja.
Budi nam Bog kroz grijehe i svetost,
budi nam Bog u nijekanju i vjeri.
Bog kroz svjetlost dana i večernji mrak
i sve korake naše polako k sebi usmjeri.
SMRT JE DOBRA
Koraci njeni su hod večeri kroz gore
i spuštanje pokoja vrh umornih njiva.
Bliženja njena ko da tiho zbore
o svitanju dana u ponoćja siva.
Ona je dobra ko majka, ko sestra, ko brat,
njene kose mirišu opojom smirenja
i zastojem suza. Pun svjetlosti njenog je dolaska sat
i pun je čudnog uzbuđenja.
Dočekat je samo treba u novim odijelima,
odvažno pružit joj ruku
i ona će nas odvesti pod bijelim velima
u našu konačnu luku.
SMISAO TUGE
Tvoj lik u moju žalost zalazi ko mjesec iza šume
usred ponoći bez oblaka i bez prolaznika.
Iz moje tuge vodi staza iznad ovog ovdje
da za tebe nađu opravdanje.
Kamena ukočenost je simbol moje tuge
i spomenik vjeran najsvetijeg bola.
Šutnja, draga šutnja lijek je jecajima
nad humcima svježim pokopanih nada.
Ali ima proljeća i lišća, ima mirisa i zraka,
ima prostornih širina, a tuga nam je sestra
koja kaže smjer, daje jakost letu
i čuva slatki okus svjetlijeg trenutka.
I mora biti groblje nada i sat krizantema
dok iz crnog mraka cvatu bijele zore.
(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)