Baltazar Vijolić

(1891. – 1958.)

NEDJELJA

Linije neba označuju nasmijane putove
i bliske su nam ko nada što se ostvaruje.
Svjetlo ulazi u potleušice, klijeti, u zadnje kutove:
Gospod i crvu hoće danas da sreću daruje.

Nešto iskonsko radosno rađa se današnjim danom,
u vremenu, a vječno, lišeno prostora, spona.
Ostrvima, morem, nizinama i stranom
pjevaju svečani glasovi probuđenih zvona.

Ipak se živi. I život nalik je na vedriju rijeku.
Pritajiše se bolovi što inače srca nam paraju.
Lakše su trudne ruke; žuljevi manje peku.
Volovi, mazge, konji i polja se odmaraju.

I mi, nijesmo to više – mi. Drugi je život u nama
danas ovdje u crkvi gdje ritualni kad
visi ko svilen oblak iznad oltarnog stijenja.

Orgulje. Psalmodija. Božanska Drama
Jaganjčeve slave – našega otkupljenja:
– ekstaza iz doline prokletstva za Božji Grad.

Preobraženi se vraćamo s našeg Tabora
osjećajući bjelinu duše i svu slatkoću mira.
Ne, danas ni s kime promijenili se ne bi.
Pristoji nam ovo svečano odijelo; draž njegovih nabora.
Pa ulazimo kao u domove pira
u naš mali, siromašni stan…

Doista, Gospode, Ti si nama i sebi
stvorio ovaj Dan.

(1934.)

Branko Klarić

(1912. – 1945.)

KLANJANJE

Danas nisi sam
i nisi ostavljen od podneva.
Nad oltarom sja
dvanaest voštanica plam,
u prozorima liet
razpjevanih ševa.

Crkva je danas rodna molitava šaptom
kao njive klijanjem usjeva.
Sve kliče,
sve moli,
sve pjeva.
Cvjetaju trešnje
u plavoj doli.

Putuju oko crkve latice
procesije biele.
Pod srebrenim oblakom,
sunčanim baldahinom,
moji seljaci i seljakinje
sate ciele
kleče pred Božjim Sinom.

Njiše se sjaj u lahoru podnevnom
kao utjeha u Tvojoj zjeni.

Ne znam, što bih Te u ovaj čas
najviše molio.
Eno: izpred crkve prolazi
jedan moj znanac
i ne će da Ti se pokloni.
Njega se spomeni.

A meni
kao danas na ovu cvjetnu Cvjetnicu
daj, da vazda budem s Tobom,
i one noći (Tvoje noći),
kad nikoga ne bude
pred Tvojim grobom.

(1945.)

Joso Benac

(1893. – 1961.)

MOJA LIVADA

Livada je moja blještav pluvijal
Sja od divnih šara svebojnoga ruha.
U grudima skriva izvor tajni kruha.
Broj je njenih bića čitav kantual.

Dokle na njoj radim, s plavog balakina
zlatna srma ljušti. Rasipa se kâd
milijarda čaška nad moj mučni sâd,
što zrije i bukti spram ultramarina.

Podnevnih kad zvona arije se liju
nad kraj, zanos svega prožima me svet.
Ćutim: Krist sad slazi nad polja što zriju.
Pred Njime lelija zlatni vlat i cvijet,

a iz zemlje buja tajna našeg kruha.
Krist nevidljiv mijesi brašno Svoga Tijela,
da nam u grud siđe ko Hostija bijela
i odjene dušu bjelinom svog ruha.

(1936.)

Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

IME ISUSOVO

Ime je Tvoje napisao veslima ribar na zrcalu morske ploče,
I urezao šumar u stablo sjekirom, klinom i batom;
Ime je Tvoje zacrtao seljak po polju motikom i drugim alatom,
I uklesao planinar u hridine što se do neba koče.
Svuda, svuda po zemlji inicijali Tvog velikog imena
Skrili su se,
Isuse!

Svi smo mi nespretni plagijatori neiscrpiva sadržaja
Tvoga imena (Tko manje, tko više).
Svi smo mi kradljivci, jer nam u dušama tvoje ime bez zasluge
piše.
Ali u tome je savršenstvo naše i putovnica do raja.
Koji su Te više krali,
Više spasili su se,
Isuse!

Ime je Tvoje vječnosti psalam koji svemira uhu još ne dodija,
Kroz suzu, smijeh i radost odjekuje njegova melodija.
Ime je Tvoje Spasitelj. Nedokučiva njegova slova
Tinjaju i pod pepelom grobova,
Jer usrdno tepajuć' Tvoje ime mrtvi od tog svijeta
Rastali su se,
Isuse, Isuse!

Bono Zec

(1868. – 1954.)

DUŠO MOJA, DAJ SE PRENI

Tihi lahor zelen-gore.
I šum rijekâ, i poj pticâ;
Sve nas diže nebu gore,
Božjega nas sjeća lica.

Polje cvjeta, gora lista,
Sve nas diže, sve nam pjeva;
I sve duši Bogom sijeva,
Kada su nam srca čista.

Dušo moja, daj se preni,
Te se digni put visinâ!
Što u smrtnoj tražiš sjeni?
Slušaj poziv Božjeg Sina!

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)