Radovan Grgec

(1929. – 2007.)

MOLITVA

Molim te za dječaka
koji je umro u ovom gradu
neke daleke četrdeset i pete.
U ovu platanu urezano mu je ime.
Bio je sretan: već mladić, još dijete.

              ***

Umiru platane našega grada,
umiru zvijezde našega neba,
umiru neuroni i eoni.
Promiče vrijeme, odmiču sjene.
Sjetan se pitam: Kome sad zvono zvoni?

             ***

Molim te i za starca
koji nosi dječakovo ime,
al' srce nekakvo drugo.
Pogled mu luta, tražeć daljine,
a usta šapću: Dobar dan, tugo!

             ***

Sablasno strše grane platane.
Na njima gnijezdo saviše vrane,
al' s kore nesta dječakovo ime.
Gdje je to dijete i njegova zvijezda?
Zar nesta nada i ljubav s njime?

             ***

Molim za srce dječaka
koji (ni)je umro četrdeset i pete
odlukom (ne)milosrdna suca.
Vrati mu, vrati mi, vrati nam srce
osuđeno da zauvijek kuca!

STARI BROD

Zahrđalo sidro ovo čulo je i druge pjesme,
a sad sanja o borbama i o sjaju mladih dana,
o orkanskom dahu čežnje što je
priča Mediteran vjetrovima s Oceana.

Davno uđoh u taj brod
začećem.
Otad bez njeg nikud nikamo,
ni u raj ni u pakao
jer pupčana me vrpca steže
uz raskliman mu sklop,
i kud god krenem, s njime krećem.
Svi njegovi su ožiljci u moje tijelo utkani,
u moju žuč i krvotok.
On sluša žarke molitve
što miješaju se s psovkama.
Svjedok je sjetnih nadanja
i nemira i stradanja
pod starom ovom zastavom.

U gomili gvožđa starog
osta spomen tvrde vjere,
pobjeda i poraza.
Nestadoše sva pijanstva,
pjev betona i čelika,
i zora me nova nađe
vezana za konop lađe
uz tu vjernu obalu.

O, dobro znadem ovaj brod
i zahrđalo sidro mu
o boku starom krvavom...
I ostajem na palubi
i plovim k luci poznatoj
pod istim svodom zvjezdanim
pod istom starom zastavom.

MIRIS MOJE ZEMLJE

Oh, leći, leći, leći na svoju zemlju mirisnu,
obujmit njene bujne bokove,
udahnut mirise kamenja i bilja,
usisat snažne sokove u zakrečene tokove
usahlog žilja!
Nek' počne kolat svježi zrak
kroz pluća i kroz krvotok
žedan novog žića,
u srce jadom ranjeno,
u srž bića.
Oh, dragi, dragi mirise vatre i dima,
ružmarina, smilja, bosilja i kovilja,
kadulje, metvice i pelina,
pinija, čempresa, borova i lovora,
kamena čekićem i memlom slomljena,
na našem suncu žežena.
Oh, upit, upit, upit u sebe
tu zemlju oplakanu kišom i morem čudesnim,
miris maestrala, juga, bure i oluje,
u svaku poru tjelesnu,
začepljenu rđom, betonom, prašinom,
okovanu tvrdim željezom!
Uhvatit dugu nebesku,
opit se njenim mirisom!
Nek' uđe u srce napuklo
miris mojeg sela i mojega grada,
sunce naših ravni i planina,
na kom hlape tlapnje
znoja, jala, jada,
na kom miris zemlje melemom ublažuje
rane teških havarija
kao tamjan što se diže iznad
hrvatskih kalvarija.

NIJE TO BAJKA

Mi nismo to što kažete da jesmo.
Rođeni smo jednoga proljeća
Ne tako davno.
Pamtimo ipak to kako je bilo
Istočno od Raja,
Južno od Slunja.
Nije to, vjerujte, bajka.
Pričala nam je o tom
Požutjela stranica knjige,
Pričala nam udovica majka.

             ***

Mi nismo to što kažete da jesmo.
I još nas peče Krbavsko polje,
Boli nas sudbina knezova krčkih,
Magla gričkih nam zora.
Pričali su nam o tom Kranjčević, Matoš,
Lički hajduci, uskoci senjski,
Vjetrovi s mora.

            ***

Mi nismo to što kažete da jesmo.
Spremni smo s čovjekom kruh prelomit,
Ruku mu pružit.
Nit smo heroji nit dezerteri,
Ali smo htjeli braniti život,
Hrašće i borje didove zemlje
Od krvožedne zvijeri.

             ***

Mi nismo to što kažete da jesmo.
Preko nas traju kolibe i krune,
Ognjevi plamte i niču bune,
Zanosi sveti i prkosi snažni.
Plamen ćemo predat njima
Što doći će za nama.
Mi nismo važni.

            ***

Mi nismo to što kažete da jesmo.
I vi u kući našega dida
I vi što iz nje odoste davno.
Primili smo zapovijed drhtavih ruku,
Boriti se nismo mogli,
Živjeli smo kojekako.
Umrijet ćemo slavno.

SJAJ SUNCA

Svojoj ženi

Još vrijeme naše svršilo nije.
Dok jedan život odnosi udes, drugi već raste i cvate,
I sjeme novo što niklo je juče još uvijek klije
I novih potopa potapa tugu.
Rađa se sunce. Zar ne vidiš dugu
Što nam se s neba smije?

S nama žive uspomene, naši snovi, naša djeca.
Nešto snažno kao mladost javlja nam se izdaleka,
A u nama pola vijeka za dugama novim jeca
Kao drage bajke jeka.

U oku čitaš našega sina
Da nismo živjeli zaludu
I da ćemo odoljet udesu hudu.

Ne smiju nas skršit udarci što pljušte
Po ranama, nemilice,
I po srcu napuklome.
Vratimo se domu svome,
Potražimo drago lice!

Dok nestaje stara snaga i gase se stare strasti,
Nek nam sine duga nade
Zrakom svjetla u mrkloj noći.
Ne smijemo sustat, pasti
Jer do cilja valja doći.

Ko biserna teška kruna
U rijetkoj sijedoj kosi
Ostati će usudu prkosit
Tvoja ljubav, moja buna,
Ostati će hrabrost jedna
U suzama prekaljena,
I u mraku svjetlit će nam
Sjaj suza iz tvojih zjena.

PERICI

Gledam te, sine, kako se igraš
cipela punih zemlje i blata
u dvorištu kojim je nekad
trčao tvoj tata.

            ***

Gledam te kako se trudiš
i znoj kako ti rosi čelo
i svaki napor pod kojim stenješ
u moje ulazi tijelo.

            ***

Uspomene stare naviru redom.
U tom mališanu što skače kô ždrijebe
prepoznajem drugoga jednog dječaka,
prepoznajem sebe.

             ***

Pitam se tjeskobno kakva budućnost
ovoga dragog dječaka čeka.
Nazirem sunce, a zatim oluju.
Primiče se iz daleka.

            ***

I molim Boga da mu oslobodi pute
od pogibelji i zla što hara.
Dragi Bože, potrebna su mu
bar dva anđela čuvara.

(REĆI IME, Radovan Grgec; Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1990.)