Milana Vuković

(1970.)

MOLITVA

U ovo čisto pristanište urezujem
dlanove i dah. Noć dolazi kao
brod pod kormilom zabrinutih kraljeva.
Opet blješte štitovi, vode se sablasne
bitke.
Molitva više nema riječi.
Ona se osluškuje u krvotoku,
raste iz napuklih zvonika.

Srećko Diana

(1906. – 1997.)

TO

To što si prisvojio
to što želiš prisvojiti
ne pripada ti -
stablo masline
sprtva pšenice
zdjela voća
more i zemlja Hrvatska.

Toma Podrug

(1931. – 2022.)

DUBROVNIČE, PONOVNO

Istočnica što Ti svrdla zidine
Bljesak je
Zloduha
Plamen što liže Tvoje kristalno lice
Zlo bez ušća
Vlasnik barutne duše
Spalit će svoje žile
Do rasprsnuća
Pasti na koljena
Sklopiti ruke
Lomiti prste što su okidali obarač
I tražiti od Tebe oprost
Dubrovniče
Jer ćeš i dalje
Kristalizirati duh
Vječnoj Hrvatskoj

Nikola Martić

(1938. – 2013.)

VRIJEME O KOJEM SANJAŠ

Vrijeme o kojem sanjaš je tu,
plač djetinji kazuje nam to,
pjesma zaljubljenih kazuje isto,
          probudi se,
          ono je već tu.
Ako se osvrneš makar na tren
možeš vidjeti nasmihnuto mu lice
kako poput spaljene zemlje* olistava bršljan,
          probudi se,
          ono je već tu.
Val što pred sobom ruši sve,
val što srušeno opet uspravlja,
u nevidljive ruke sasipa sve,
          probudi se,
          ono je već tu.

* „Spaljena zemlja“, agresorov plan o pustošenju Hrvatske.

(U OVOM STRAŠNOM ČASU, Antologija suvremene hrvatske ratne lirike, priredili: Ivo Sanader i Ante Stamać, Školska knjiga, Zagreb, 1994.)