Luko Paljetak

(1943.)

KUTIJA KOJA POKAZUJE
KAKVO ĆE BITI VRIJEME

U malom paviljonu stanuje dama jedna
a njen gospodin živi do nje u sobi drugoj,
ona je nasmiješena vitka i vrlo čedna,
na glavi ima šešir, u haljini je dugoj:
u šetnju oni tiho izlaze svakog dana,
gospodin i ta dama lijepa i nasmijana.

Gospodin ima tamni kišobran, uvijek nosi
kravatu, crni kaput i hlače uske, sive,
dama se ljupko smješka i drži cvijet u kosi;
u paviljonu malom spokojno sami žive,
u šetnju oni tiho izlaze svakim danom,
ta dama i taj vitki gospodin s kišobranom.

Gospodin ide vani samo kad kiša lije,
kišobran drži mirno i lagano se šeta,
a dama pojavi se samo kad sunce grije
vitka i nasmiješena, rumena poput cvijeta,
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Pa zatim opet ona izađe kad je vruće
i lagano se šeta kroz mladu travu cvjetnu,
gospodin tada stoji miran i sam kod kuće;
izlaze svakog dana a nikad da se sretnu:
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Lagano tako redom gospodin zatim dama
gospodin zatim dama tiho izlaze vani,
on s tamnim kišobranom a ona uvijek sama,
a ne mogu se sresti – polako teku dani
u paviljonu malom borave oni skriti
vezani neprimjetno jedinom tankom niti.

Božica Jelušić

(1951.)

JESENJI MADRIGAL

Za Daniela

U ljiljane se otvori prostor tijela za veče
kad ruke ljubavnika pletu iza neznanih vrata
začaran ples leptira u tajnom krugu svijeće
i jesen na njih sipa trag tamjana i zlata

kroz obruč mirisnih zrenja umorni sjaj se toči
vrijeme je kad u zjeni ljepota docvjetava
sagnut nad jezerom mira narcis zatvara oči
i na dnu mračne vode smrt zatočena spava

u nama prisno odzvanja sve što pada i vene
rasuto voće trune na rubu gozbenog stola
u ponor blistavih mreža padaju memljive sjene
gradova koji tonu u oceanu bola

i tu se naša krhkost s trošnošću stvari spaja
zajednička nam biva nepremostiva java
gdje u predugoj patnji i padanju bez kraja
u dodir tijela s tijelom vječnost se preobražava

Borben Vladović

(1943.)

STARI KLESAR

        Izdubio je duboki klanac
           u zavičajnome brdu
        kroz koji sada puše vjetar
    i odnosi sve njegove obrađene
  kamene križeve i nadgrobne ploče
         Groblje nije njegov stan
      on je smrti stalni podstanar
          nitko k njemu ne dolazi
      a svi iz sela od njega odlaze
      Noću, kada se njegove ruke
        trzaju od kamena otpora
      probudi ga: tko će za njega
        obraditi kruh koji se vadi
        iz novog kamenoloma?
         I tada kroz stari usjek
      vjetar zalupi drveni prozor
  mekano kao zemlja poslije kiše
        što primi teški mramor

Viktor Vida

(1913. – 1960.)

SUŽANJ VREMENA

Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem,
samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac,
da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme
između Ničega i Svega, potucalo i samac.

Ne znam gdje sam, ni da li možda sanjam, da sanjam
stepenice Noći u pustoši živih, i da bršljan
moj trup obavija, pa s očiju ga rasplićem, uklanjam
i dižem vjeđe sna nad pukotinom, gdje će propast „Ja“.

A On kroz zid od jaspisa netremice zuri
u svaki moj kret i prstenjem mi daje znak
da je za me izmislio svijet, kalež sunca, krilo tame.

Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri,
kao na pragu mjesečine neponjatan trak.
Crna ptica Noći slijeće mi na rame.

Ivan Goran Kovačić

(1913. – 1943.)

PETR BREŠKI HARMONIKAŠ

Ako se je jókal ali smèjal
Zaprta bila vusta so i oči, –
Z harmoniko je svoje soze lèjal
Čez tipke njeje smeh se njegov tòčil.
Njegòvo dušo imal njeji meh,
Njegòvo srce, njegov vzdih i smeh.

I celi život bil mu je popêvka,
Cel život tan'c, svati, pirovânje,
Muzikal do svojèga je sršetka, –
I na oblâke š'l je v svatovânje...
To znadó si: da je Petr Breški
Pri ajngeli hàrmonikâš nebêški.

To ni izmislil nigdo, to so glasi
Od Boga prišli o mrtvâčke maše:
Čim plòvan zapopêval „Bože, spasi!“
Zagrmèle orgùlje so naše
Na tan'c – kudi muzìke Petròve –
I ko da celo selo v nebo zove!

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)