Vladimir Nazor

(1876. – 1949.)

AVE MARIA!

„Ave Maria!“ Sa planine one
Sunce, što mre, sav svijet pozdravilo,
I, tajna neka dok se zemljom stere,
Na nebu titra zadnje rumenilo.
Usklike razne u glas jedan slaže
Treptaja puna tiha harmonija;
S malene crkve ozivlje se širom
Ko prigušeni plač: „Ave Maria!“

„Ave Maria!“ Neko čuvstvo slatko
A nepoznato ganulo je mene;
U duši mojoj sto se slika budi
I oplakane davno uspomene.
Sred ove tihe i tajnene sjete,
Što zemljom vlada, zaplako bih i ja,
Ko negda i sad kleknuti bih htio
Te nevin opet reć: „Ave Maria!“

„Ave Maria!“ Ne znam, što je meni,
Al zvono to sad u srce me dira,
I ja bih reko, e mi ono veli:
„Onamo gore ima sreće, mira.“
A ja sam jutros govorio, da je
Praznina samo sred tih prostorija ...
Oh, kako c'jela priroda sad moli,
I slatko bruji zvon: „Ave Maria!“

„Ave Maria!“ Kad svi tužni mole,
Klicao čemu ne bih i ja tako?
Ta r'ječ amanet svih je nesretnika,
A ja sam možda više od svih plako.
Ja uprav ne znam, što ta r'ječ mi nosi,
Al ona dušu sve mi slađe njija;
I koljeno je prignulo se moje,
I uzdisaj je moj: „Ave Maria!“

„Ave Maria!“ Siguran ja nisam,
Ta molba hoće l' mir mi donijeti;
Al srce ovo sad je nade puno,
Ne znam, ta nada kad će umrijeti.
U grudi mojoj odziva je našla
Zaboravljena davno poezija.
Ja sada dižem prema nebu ruke
I molim dušom svom: „Ave Maria!“

ĐURO SUDETA

(1903. – 1927.)

JA MOLIM TI SE

Ja molim Ti se,
    dobra gospo Marijo,
za suton mojih bijelih obraza
i ono malo, nezaštićeno srce,
u kojemu svake noći tinja po modri žižak
za malog Isusa
i moju staru majku.

Molim Ti se,
    molim Ti se, Marijo,
za one moje male, bijele ruke,
koje sam zaboravio u jednom vrtu
među jorgovanom, bijelim ružama.
Za onu ruku, koja me je vodila
u šumu iza naše kućice,
da gledam tajnu, kad se gase boje
i mir se diže do pred prijesto Gospodnji ...
    Za one kose, koje je tako voljela
    ona mala, blijeda susjedica
    s plavim očima –
    i onaj glas, što je zvonio
    ko zvonce vrtom našim širokim.

Molim Ti se,
    molim Ti se, dobra gospo Marijo,
za onog malog seoskog dječačića,
koji je ostao nekoliko godina iza mene –
u našoj kućici iza šume; s pticama
i suncem preko rodnih ograda –
u livadama, poljima i šumama
kraj onog hrasta, gdje je ptice tražio,
kod one rijeke, gdje je često sanjao ...
    za onog malog, veselog dječačića,
za kojeg mi rekoše:
    da je sjećanje na djetinjstvo.
    Za one moje male prijatelje
    i ono Podne, kad smo sa zvonika
    uhodili za pticama i oblacima –
    kud je put u nebo ...
    Za onaj stari bor kraj kuće
    i sjenicu pokraj njega.
    Za sve, za sve: –
    Za sijedog crkvenjaka
    i za onog starog, dobrog gospodina,
    koji nas je učio prekrstiti se.
    Za prvu suzu
    bol
    i patnju
    i za onog malog Židova
    s kojim sam jutros ministrirao
    i nosio Ti cvjetove
    s dubrava i šuma.
    Za onu malu sušičavu susjedicu,
    koju smo oba volili
    i zajedno se za nju Tebi
    molili.
I za one ljude,
    crne trgovce,
koji me odvedoše daleko od Mene,
    i načiniše, da budem velik i žalostan,
koji htjedoše, da zaboravim ...

Zato Ti se molim,
    dobra Gospo Marijo,
za suton mojih blijedih obraza
i ove tužne zamišljene oči;
molim Ti se,
    jer ih ne mogu zaboraviti ...

Kad se vratim sa dalekih lutanja
umoran i bolan u kuću našu,
na vratima me čeka mali bratac – Ja,
na prozorima brižna ruka majčina,
za baštom bijeli kao staklo cvjetovi
i golub stari na visokom krovu;
    ja znam, da još u vrtu stoji dunja pognuta
i izvor-voda pod njom čudesna,
u kojoj na dnu stoji crkva bijela,
a u njoj oltar sav od zlata žežena –
i pred njim – Ona, što me stalno čeka ...
    i pitaju me tada grane zelene:
    kud su ti oči, brate, uvele,
    kud su ti, brate, lica umorna;
    zar ti je duša bolna, sumorna,
    zar ne znaš više našeg govora?

    U hladu našem izvor studeni,
    na njem je majka čedo zibala,
    zelen se grana tiho gibala
    i zelen grana i izvor studeni.

    Napij se, brate, vode s izvora,
    u njemu ima sreće tražene
    i ruža, što još nisu zgažene,
    i mir daleki i mir žuđeni ...

    Odmori srce svoje umorno,
    u ovom bujnom hladu zelenom,
    ne cvatu gorki dani s pelenom –
    s gorkim pelenom, otrovom pečali.

    Kud su ti oči, brate, uvele,
    kud su ti, brate, lica sumorna,
    zar ti je duša bolna, umorna,
    zar ne znaš više našeg govora?

A mene srce boli, Marijo,
i ja bih plakao, gorko plakao ...

Ja molim Ti se,
    dobra Gospo Marijo,
zaštiti tugu mojih obraza
i ovo malo, malo, tužno srce,
u kojemu svake noći dogara po modri žižak
za malog Isusa
i moju staru majku. –
Podaj,
da kroz ove verzove
zirnem natrag na proljetne putove svoje,
na kućice i lađice,
koje se mirno njišu
na dlanu malog jezera
sa suncem na dnu;
    dopusti, da se opet sastanem
    s onim malim, veselim dječačićem,
    kojega kroz molitvu
    vodiš Ti za ručicu
a za kojeg mi rekoše:
    da je sjećanje na djetinjstvo.
Ja molim Ti se
    Dobra Gospo Marijo!

Dragutin Domjanić

(1875. – 1933.)

ZDRAVA MARIJA

Vozi za vozom se voz,
Cesta polahko zavija,
Stari zazvonel je zvon:
Zdrava Marija!

Svileno seno diši,
Prešli su črni oblaki,
Lepo smo spravili vse,
Doma smo taki.

Dugi taj dan je bil vruč,
Veter sad tih se zdigava,
Ziblje, nagiblje se voz,
kak da se plava.

Žarki je zgasil se dan,
Cesta vu kmicu zavija,
Čas je počinut se, spat,
Zdrava Marija!

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)