Jure Kaštelan
(1919. – 1990.)
LUMIN
Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za sjene živih
sveto
ulje
maslinovo
Alojz Majetić
(1938.)
PIJESAK OTOKA SUSKA
Još uvijek
valovi kriju stopalima vinove loze
ljekovito umijeće
kako da se do posljednje kapi
isišu
jajašca pijeska
Još uvijek u konobama traže kliješta
za drobljenje pješčanih srdaca
za cijeđenje soli u spremištu sarkofaga
u beskrajne nizove posudica
u njihove kristalne duše
Tko će iz očiju svjetionika
izranjavanih prastarim pijeskom
otirati suze
u noćima kad olujnom vjetru
bude prkosio svevidećim bljeskom?
Gipko rasplesani pijesak
još uvijek nije tako podatan
da bi mudrac u nj zabio glavu
nikad dovoljno prilagođen
da si u njemu iskopa prostran grob
Razigrani pijesak
odlepršat će na neku drugu zaravan
da bi se nasuo u žile
iz kojih niče srpanjska mudrost
Tko će iz očiju svjetionika
izranjavanih prastarim pijeskom
otirati suze
u noćima kad olujnom vjetru
bude prkosio svevidećim bljeskom?
Jedva razaznatljivim riječima
pijesak šapće o rasulu digitalnih dina
Tarući se o čipove vlastitih sjemenki
iz tisućljeća u tisućljeće
sve je sićušniji
Po svim škriputavim bridovima
iskrhanog staklastog tjelešca
razgolićen pod zjenicama Sunca
pijesak se sam sa svojom slikom
obljubljuje
More će iz očiju svjetionika
izranjavanih prastarim pijeskom
ispirati suze
u noćima kad olujnom vjetru
bude prkosio svevidećim bljeskom!
Drago Štambuk
(1950.)
TEUTONAC, UBIJEN MUČKI, RAZORUŽAN, POTOM
ZAKOPAN, STRUO U OTOČKOJ ZEMLJI – BUDI SE NA
UDARE MOTIKE I BUNI ŠTO GA OTKOPAVAJU
Ostadoše kosti, sukno, čutura,
bijeli inlay i pozlaćene naočale.
Desnica morade biti na grudi mi
položena; sada je u thoraxu kojeg
uruši težinom svojom i težinom
zemlje. Rasuti članci okrajina
kanda skupljaju brašnen prah
mišićja mog. Od vazda i za vazda
prah sam. Tko li me uznemirava,
na silu izvlači iz gluhog sna,
koji nadmeni nitkov po grobu
i kostima mojim premeće, kojem
zraku, kojoj svjetlosti izlaže jedino
nepropadljivo moje? U zemlju sam
otočku posve uklopljen, žiljem
trava i makije učvršćen, potprt;
i zato, rad čvrstine ovog stava
i nepromjenjivosti beskrajnog
odmora u kojem trajem trajniji
od ikojeg sjećanja – ne prizivaj
me, ne mijenjaj mi groba, za dnevnu
svjetlost nije moja tamna snaga.
Fantomske mi oči počivaju u klupku
mraka, ugniježđen sam u bujnom
naličju svijeta, s božanskim bićem jedno.
Josip Pupačić
(1928. – 1971.)
IZMEĐU NEBA I ZEMLJE
OMIŠALJ NA KRKU
More i kopno
Grad nad obalom
I rub bijeloga pijeska između neba i zemlje
Gle kako ga prebiru
U visinama borovi
Prstima sitnim poput sunčanih zraka
Iglicama šapata
Od kog se nabire more
Zrnce po zrnce svjetlosti
Preostale iz davnina
Kap po kap znoja iscijeđenog iz umrle krvi
Na svakom zrncu po stopa
Otisnuta prema nebu;
Vjetar miluje more da u spokoju bez plača sniva
Kopno se propinje na prste
Čekajući uzalud lađe
A grad je zatvorio tamu i prekrio se ostacima krovovlja
Sa zidina bježe štakori
Ali nemaju kuda
Padaju zvijezde
Negdje posrću stope
I ukrštavaju se na kontinentu, na oceanu, na nebu
Povorka iz davnina izvire
Povorka ne prestaje
Tutnji
Povorka sve dalje korača
Cijeli moj narod korača između neba i zemlje
Jakša Fiamengo
(1946. – 2018.)
OVJERA BESKRAJA
(Sve su naše Atlantide potonule u nama)
Staro kopno na pjenušavom jeziku
ostaje za nama sa svojim mekanim zvijezdama
ništa nismo naučili od vlastita usuda
ovo je dakle to more u koje smo se kockali
ta potopljena nepoljubljena zemlja
ovo je taj obratni put ta ukleta prečica
koja vodi i razvodi prebire svilu kuša mirise
kako samo treperi ispod jednostavne noći
ko nijema beštija nesposobna da išta razumije
ovdje se ishodišta poništavaju kao suprotne struje
ovo je tih nekoliko sati stoljeća novi naš račun
ovo je to nemirno zlato između dva sidrišta
kad se jedrenjaci presvlače u osvijetljene salone
kad se svi nespokoji zbroje u jedan vjetar
ovo je dakle taj put koji je konačan
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)