Jure Kaštelan

(1919. – 1990.)

LUMIN

Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
              tinja
              gori
              treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za sjene živih
             sveto
             ulje
             maslinovo

Alojz Majetić

(1938.)

PIJESAK OTOKA SUSKA

                     Još uvijek
  valovi kriju stopalima vinove loze
              ljekovito umijeće
    kako da se do posljednje kapi
                       isišu
                jajašca pijeska

    Još uvijek u konobama traže kliješta
       za drobljenje pješčanih srdaca
za cijeđenje soli u spremištu sarkofaga
       u beskrajne nizove posudica
        u njihove kristalne duše

      Tko će iz očiju svjetionika
   izranjavanih prastarim pijeskom
                 otirati suze
     u noćima kad olujnom vjetru
 bude prkosio svevidećim bljeskom?

       Gipko rasplesani pijesak
     još uvijek nije tako podatan
   da bi mudrac u nj zabio glavu
      nikad dovoljno prilagođen
 da si u njemu iskopa prostran grob

            Razigrani pijesak
 odlepršat će na neku drugu zaravan
         da bi se nasuo u žile
  iz kojih niče srpanjska mudrost

      Tko će iz očiju svjetionika
   izranjavanih prastarim pijeskom
               otirati suze
     u noćima kad olujnom vjetru
 bude prkosio svevidećim bljeskom?

      Jedva razaznatljivim riječima
  pijesak šapće o rasulu digitalnih dina
  Tarući se o čipove vlastitih sjemenki
          iz tisućljeća u tisućljeće
                sve je sićušniji

    Po svim škriputavim bridovima
    iskrhanog staklastog tjelešca
   razgolićen pod zjenicama Sunca
   pijesak se sam sa svojom slikom
                  obljubljuje

       More će iz očiju svjetionika
   izranjavanih prastarim pijeskom
               ispirati suze
       u noćima kad olujnom vjetru
 bude prkosio svevidećim bljeskom!

Drago Štambuk

(1950.)

TEUTONAC, UBIJEN MUČKI, RAZORUŽAN, POTOM
ZAKOPAN, STRUO U OTOČKOJ ZEMLJI – BUDI SE NA
UDARE MOTIKE I BUNI ŠTO GA OTKOPAVAJU

Ostadoše kosti, sukno, čutura,
bijeli inlay i pozlaćene naočale.
Desnica morade biti na grudi mi
položena; sada je u thoraxu kojeg
uruši težinom svojom i težinom
zemlje. Rasuti članci okrajina
kanda skupljaju brašnen prah
mišićja mog. Od vazda i za vazda
prah sam. Tko li me uznemirava,
na silu izvlači iz gluhog sna,
koji nadmeni nitkov po grobu
i kostima mojim premeće, kojem
zraku, kojoj svjetlosti izlaže jedino
nepropadljivo moje? U zemlju sam
otočku posve uklopljen, žiljem
trava i makije učvršćen, potprt;
i zato, rad čvrstine ovog stava
i nepromjenjivosti beskrajnog
odmora u kojem trajem trajniji
od ikojeg sjećanja – ne prizivaj
me, ne mijenjaj mi groba, za dnevnu
svjetlost nije moja tamna snaga.
Fantomske mi oči počivaju u klupku
mraka, ugniježđen sam u bujnom
naličju svijeta, s božanskim bićem jedno.

Josip Pupačić

(1928. – 1971.)

IZMEĐU NEBA I ZEMLJE

OMIŠALJ NA KRKU

More i kopno
Grad nad obalom
I rub bijeloga pijeska između neba i zemlje
Gle kako ga prebiru
U visinama borovi
Prstima sitnim poput sunčanih zraka
Iglicama šapata
Od kog se nabire more
Zrnce po zrnce svjetlosti
Preostale iz davnina
Kap po kap znoja iscijeđenog iz umrle krvi
Na svakom zrncu po stopa
Otisnuta prema nebu;
Vjetar miluje more da u spokoju bez plača sniva
Kopno se propinje na prste
Čekajući uzalud lađe
A grad je zatvorio tamu i prekrio se ostacima krovovlja
Sa zidina bježe štakori
Ali nemaju kuda
Padaju zvijezde
Negdje posrću stope
I ukrštavaju se na kontinentu, na oceanu, na nebu
Povorka iz davnina izvire
Povorka ne prestaje
Tutnji
Povorka sve dalje korača
Cijeli moj narod korača između neba i zemlje

Jakša Fiamengo

(1946. – 2018.)

OVJERA BESKRAJA

(Sve su naše Atlantide potonule u nama)

           Staro kopno na pjenušavom jeziku
 ostaje za nama sa svojim mekanim zvijezdama
           ništa nismo naučili od vlastita usuda
      ovo je dakle to more u koje smo se kockali
           ta potopljena nepoljubljena zemlja
         ovo je taj obratni put ta ukleta prečica
     koja vodi i razvodi prebire svilu kuša mirise
      kako samo treperi ispod jednostavne noći
   ko nijema beštija nesposobna da išta razumije
ovdje se ishodišta poništavaju kao suprotne struje
   ovo je tih nekoliko sati stoljeća novi naš račun
   ovo je to nemirno zlato između dva sidrišta
kad se jedrenjaci presvlače u osvijetljene salone
     kad se svi nespokoji zbroje u jedan vjetar
         ovo je dakle taj put koji je konačan

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)