Dragutin Tadijanović

(1905. – 2007.)

ŽENE POD ORAHOM

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Bileće (Hercegovina; Kasarna, Učionica 13. čete),
28. travnja 1929., nedjelja, poslije podne

Miroslav Slavko Mađer

(1929. – 2015.)

OBALE BOSUTA

Karli

Stoje sa čamcima.

Poteku uz rijeku. Nose se u očima.
Nečujna zibanja vode i granja.
U noćima se okreću tišini i drveću.
Liku mosta u dubini. U tmini
koju raznose mali virovi
ta titrava igranja.

Trepere konci svjetiljki. Sjene se vrte
s nebom u vodi. I grane prte
razastrte meki vjetar iznad površine.
U nedogled se utapaju daljine.

Jedan se čamac samotnjački njiše.

Tko prisustvuje ovdje duže
čuje kako starac Bosut diše
pun riba šaša kamenja granja

I potopljene kiše.

Vesna Krmpotić

(1932. – 2018.)

SAMOTNA LIPA KRVI

Ti koga čekam na ovom ročištu u magli,
pod krošnjom svojih vena šćućurena,
zar Ti nisi došao prije mene
i prvi u sjenu stao?

I zar nisam ja, leđima Ti okrenuta,
a otvorena svim stranama svijeta,
čekala Te i čekala,
Tebe koji si već bio tu –
pod lipom moje krvi, na sastanku
koji se samo jednom uriče.

I toliko jako sam Te čekala
da je od toga drhtalo moćno deblo i kruna od orlova,
te u tom šumu nisam čula zov
da se okrenem.

Obnevidjela od čekanja,
nisam li se grlila sa sjenama,
nisam li se grlila sa Tobom, ne prepoznavši Te
Tebe, koga radi dođoh prvi i posljednji put
pod samotnu lipu krvi?

Vladimir Nazor

(1876. – 1949.)

BOG U ŠUMI

Šušti meko cvijeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetricem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom blješti ljubica i viri
     Iz skromnoga grma.
Cijeli gaj se budi, šumori i miri
     Kao smilj i trma.

Jasen, štono dugo suh i jalov drijemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mlâdi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gnijezda,
     Vrutaka i voda.
Ruku punih rose, sjemenja i zvijezda
     Bog po šumi hoda.

Vladimir Vidrić

(1875. – 1909.)

DAVNO SU SINULE ZVIJEZDE...

Davno su sinule zvijezde. – Oh, dođi s mramorna dvora!
Gle, trijemom stupova bijelih mirno se spuštaju sjene
I srebren se mjesec sjaji tamo sa plavetnih gora.
Oh, dođi, ljubljena moja! Oh, dođi po mene!

Gdje romon je vode, dođi! Gdje nisko padaju grane
I šume visoka stabla i najljepša zvijezda sije,
Gdje biserna rosa kapa, kad ponoćni lahor dane,
Gdje se začarana ptica šumeć krili i krije. –

Mjesec kud čara, dođi!... Oh, dođi, ljubljena moja!
Svjetal će alem blistat na Tvome snježnome čelu,
Na mojih će grudih počivat spokojno glava Tvoja,
Prekrasna Tvoja glava u čarobnom, snenom velu!

Oh, dođi! Po putovih bijelih davno se spuštaju sjene,
I srebren se ljeska mjesec tamo sa plavetnih gora.
Oh, dođi, ljubljena moja, dođi po mene!
Cvijeće Ti metnuh divno, na uzlazu dvora!

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)