Ivo Kozarčanin
(1911. – 1941.)
JABLANOVI SE PLAŠE OLUJE
U suton jablanovi podižu glave
i čude se: tko će to večeras u drvored doći,
da ga nebesa blistavim rujem slave
i pozdravne mu vatre pale na rubovima noći?
Oni primiču glave, tiho, jedan uz drugoga,
jer ne znaju što su im sjene tako blijede.
Zar su možda od tog čekanja dugoga
osjetili kako im kose starački sijede?
Njihova vitka koljena počinju sad već da strepe.
Velikim očima gledaju u tamu gustu.
Boje se da od munja ne oslijepe.
Tko će ih onda voditi kroz noć gluhu i pustu?
U mrtvom mraku oni za milost mole
i znadu: da su im sjene sve tanje i sve žuće.
Zavjetuju se: ako i ovu jezivu noć prebole,
cijelo će jutro suncu pjevati zahvalnice vruće.
Ivan Mažuranić
(1814. – 1890.)
JAVOR
Gdi je ono uzraso javore,
Ispod brda, u dolini tamnoj,
U sred drača i tvrda kamena,
Ni na vodi ni na bijelom danu?
Gusta ga je magla pritisnula,
Pobratime, kano sinje more,
Da ga žarko i ne vidi sunce.
A vrh njega brdu na prisoju,
Tu se vise brijesti i jablani,
I gizdavi hrasti od vijeka,
te se uz njih vite loze penju
I rumeno proiznose grožđe.
Tud šetaju srne i košute
I bijele od gorice vile;
Tud se ori bleka od ovaca
I svirôka mladog čobanina,
Žubor ptica i žamor vjetricâ.
Sam se javor sobom razgovara:
„Avaj meni do boga miloga!
Što sam tužan sreći sakrivio,
Te me huda u dolinu vrže
U sred drača i tvrda kamena,
U sred magle i debela hlada,
Ter se jadan ukrijepit ne mogu,
Ni pomolit glavu na vidjelo.
Kamen ne da, da u zemlju rastem,
Magla ne da, da se u vis dižem,
A drač ne da, da ukrijepim snagu,
Već mi pije krvcu iz njedarca.
Il sam drvo, kô što drvje nije,
Te ne vrijedim, da po svijetu gledim?
Il je moje srce od kamena
Ter ne može dobra zaželjeti,
Ni priljubit dana bijeloga,
Ni pram jasnom nebu uzletjeti?
Da je prvo, otkuda mi grane?
Otkuda mi žile i korenje?
Odkuda mi ova kosa rusa,
Rusa kosa od uvela lista?
Da je drugo: drugo bit ne može;
Jer što zborim, to i srce želi,
A što želim, to i ustim velim.
Ajde dakle, jadno srce moje,
Kupi sile što najviše možeš,
Tere tvrdi u zemlji korenje
I razgoni stanovno kamenje;
Ne bi li nam bog i sreća dala
Da u jasan zrak se podignemo
I vedrije nebo ugledamo
Nit se plaši, tužno srce moje,
Ne plaši se tvrdoga kamena,
Nit se plaši drača bodljivoga,
Niti magle, ni debela hlada:
I okupi po žilama krvcu,
Već pomeni boga velikoga
Te se ne daj, već na nebo gledaj!
Što nam kobne uskratiše zvijezde,
To nam, srce, osvojiti treba
Svojom snagom i krijeposti svojom
I uprijeti put nebesa grane.“
To govori a bogu se moli,
I sakuplja po žilama snagu,
I raspinje stanovno kamenje,
I odbija drača neplodnoga.
Koliko se javor posilio,
Tvrdi njemu kamen popuštao
I pred njime drač se ugibao.
Što ne danas, to će sutra biti,
Što ni sutra, to će prekosutra.
Uzdiže se zeleni javore
Od dan do dan nebu pod oblake,
Vite svoje razmahujuć grane
I tjerajuć maglu po dolini.
To gledali sa brda jablani,
Stari hrasti i zeleni brijesti,
I po njimi vinove lozice,
To gledali, te su govorili:
„Mili bože, čuda velikoga!
Što se ono zamuti dolina,
Gdje se po njoj gusta magla vije,
Gusta magla kano sinje more,
Il zeleno ždrijelo od jezera?
Rek bi, brate, kit ga zamutio,
Golem kite il aždaja ljuta,
Il se po njem valjaju dupini!
Vijek prođe, toga bilo nije,
Drugi prođe, toga ne vidismo,
Treći prođe, i još ne bje toga!
Iz sred magle i debela hlada
Zelen javor pomolio glavu!
Kud se penješ, mlađani javore,
Kud se penješ, kud li grane stereš?
Nećeš jadan brda dohvatiti,
Iz nizine nadmašit visine.“
Mlad javore tiho odgovara:
„Nije meni do visina vaših,
Do brdašca suncu na prisoju,
Već pomaljam glavu na vidjelo,
Da ugledam nebo sa zvijezdami,
Mjesec sjajni i sunašce žarko,
I pod njime što u svijetu biva.
Od kolijevke pa do tamnog groba
Prava svakom veličina teče,
A od nogu pa do vrha glave
U pametnih mjeri se visina.
Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
Trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad pane, golem grob mu treba!“
Nikola Milićević
(1922. – 1999.)
ČEMPRES
Ovaj stari čempres uz našu staru kuću
stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.
Gledao sam često iz svoga djetinjstva
gore, u njegove zelene visine.
Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:
čempres kao čempres, treba da je visok.
Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu
vidio i druge velike čemprese,
mogao sam reći: nigdje takva starca,
takva silna debla, takve grdosije.
I kad god se vratim našoj staroj kući,
gledam ga, i usput kao da mu kažem:
O moj tvrdi starče, još si uvijek tu.
Godine prolaze, a uvijek si tu,
ni manji, ni veći. Davno si dosegao
svoju punu mjeru, i ne možeš više
ni naprijed ni natrag. Tako mora biti.
Tako mora biti. Znam. Al ništa zato.
Glavno da si dobro. Godine prolaze.
Vidim da prolaze. Vidim da si dobro.
Sve vidim. Pa onda? Što onda da vidim?
I zašto da gledam, i tebe i sebe?
Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.
I čempres i čovjek i pas i godine
i jed i nevolja i sve – dođavola! –
Ne ljuti se, stari. Nije to zbog tebe.
Možda je zbog mene. Ali nije važno.
Zbilja nije važno. To ja tek toliko
da bar nešto kažem tebi osamljenom.
Jer bude mi drago kad te tako vidim
kod stare nam kuće, tvrda i visoka,
i u dobru zdravlju. I ponosna tako.
E, to iznad svega. To što si ponosan
naročito volim. Znam ja, ti si mnogo
toga preturio i mnogo vidio, i gore
i dolje, i lijevo i desno. Mosor i Dinaru
i munje i vojske. I uvijek si tu,
prav i dostojanstven. I nikome ništa
ne kažeš, ne plačeš. I to je dobro.
I dobro je tako, da si uvijek tu,
ti i ovaj kamen, Mosor i Dinara,
i kamen i čovjek i pas i godine,
i da su svi takvi, tvrdi i visoki,
i da nitko ništa nikome ne kaže.
Vladimir Nazor
(1876. – 1949.)
ŠIKARA
O šikare i šiprazi i ševarje
Svud oko naših njiva,
Gdje gnijezdo gradi ispod gloga grmuša
I lisica se skriva,
U vašu tajnu prodro sam, otkrio
I vašu ja sam dušu.
Znam šumor vaš, vjetrici kad ćarkaju,
I vjetrine kad dušu.
Znam sirov sok i snagu koja žilava
U korijenu vam drijemlje,
O šikare, o šiprazi, o ševarje
Te naše jadne zemlje!
I.
Mre naša šuma. – Od bradve već padoše
Bor i hrast, davno, prvi;
A ono malo, što je od nje ostalo
Rastočili su crvi.
Još amo tamo neka stabla samotna
Sva gnjila u vis strše;
Kad vjetar dune, ziblju se ko aveti,
I grane im se krše.
Zvijer i ptić bježe. Pritisle su koprive
Sve putove i staze...
Sva šuma naša sad je pusto grobište,
Po kome zmije plaze.
II.
Naš drevni lug, naš sveti gaj iščezava.
Gdje šireć krošnju jaku
Stjahu džini u dubljini s nogama
A s glavom u oblaku;
Gdje zeleni se orijaši sunčali
Na vrhu kršna huma,
Na stranama, na ravni i u docima,
Kraj rijeke, pokraj druma,
Baš svuda, svuda: – nizak, dračav, gust
Puk nov se našo sada;
Bez kralja hrasta i bez bora viteza
Sam svojom snagom vlada
I zemlju plavi: na vrh gorski prosipa
Svog vala zelen-pjenu
I močvarama blatne žale otima
I sjedi na kamenu,
I uvijek nađe, gdje da žile potjera,
Ko voda svuda teče:
Gdje stigne, vatra proždrijeti ga, sjekira
Istrijebiti ga ne će.
Mru divovi, a gdje su rasli silnici,
Iz bezbroj sitnih klica,
Puk nov već niče uz glas novih izvora
I uz pjev novih ptica.
III.
Šikaro, tebi nek je čast! – Uzmaknuše
Pred jačom silom divi;
Al zemlje naše ti si onda pokrila
Tlo rodno i kam sivi,
I trnje svoje ti si posvud prosula,
I svuda plot si digla:
Nož potajni je svaka grana dračava,
I svaki list je igla.
Zaludu zveči sjekira, plam ždere te,
Dažd kvasi, vjetar bije:
Ti danas mreš, a sjutra rasteš oštrija
I gušća nego prije
Ni pedlja zemlje ne puštaš. Nek bunika
I vučji rastu trn,
Al što je naše, neka naše ostane
I u dan hud i crn!
Kad lavovi na granicama ne straže,
Nek ris se koti, zmije
Nek jaja legu, po ševaru dračavu.
Nek vuk se gladni krije:
Kad nismo znali lug obranit jakošću
Hrastovâ, pandžom krutom,
To, što nam osta, dračama ogradimo
I svojom zloćom ljutom!
Oh, rastite sve gušći, sve dračaviji
– Sok: otrov; trnje: nȁdo –
Vi naše zemlje šiprazi i šikare,
Vi posljednja nam nádo!
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)