Zdenka Jušić-Seunik

(1905. – 1989.)

DOMOVINI

Za tebe je ova molitva smjerna,
što u sebi mnogo mene ima,
da djeca tvoja tebi budu vjerna,
a ti da budeš draga majka njima.

Za tebe su moje utjehe drage,
da nikada ne ćeš pobijeđena pasti,
da rodovi tvoji zdravi i mladi
na tvome suncu će ponosno rasti.

Radost je moja, da ti ćeš se dići
i prerast, poput ruže, preko sviju zala,
sijači novi da će k tebi prići
i prislonit srce svoje na te, zemljo mala.

Najmilija zemljo na ovome svijetu
pjesmu tebi šapćem ko molitvu tihu,
dok ljubav traži za te, majku svetu,
svoj odraz vjeran u mom skromnom stihu.

Ante Tresić Pavičić

(1867. – 1949.)

HRVATSKO MORE

Kad me tuga bije i oblete jadi,
što nam milu domovinu more,
ja dolazim k tebi, tješitelju mili,
o hrvatsko moje sinje more!

Na klisuru sivu, visoku tad sjednem,
a ti mi se modriš u dubini –
i s posmijehom plavim, neizmjernim stereš
u nedogled po ravnoj pučini.

U srebreno, glatko ogledalo tvoje
zagleda se sunce roseć zlato;
kanda želi vidjet u dubinam tvojim
neko tajno čudo nepoznato.

Tad nehajno šarne odsijevaš oblake
i azurni čador i otoke,
i mističnim mirom velju pjesmu dižeš
u nebeske prostore visoke.

S gore pirne lahor sa oštrim mirisom
ružmarina, kadulje i smreke,
pa se s njime gube moje čudne misli
u tamne ti prostore daleke.

Tihi mir zavlada, plavilo ovije
gore, more, zrak; pak rujit stane
zapadno otočje; srce mi se širi
kô cvijet, želeć, da mu sunce grane.

Kô da želi da mu šapneš neku tajnu
iz svojijeh otajnih dubina,
u tom svetom času, kada sunce tone
u rujnome požaru pučina.

Tad na modrom polju bijelo jedro plovne
a oblačje povrh njega rujno:
trobojnica sveta – proročanski labar –
zdravo more hrvatsko, olujno!

Hrvoslav Ban

(1924. – 2000.)

PRETVORBA ZAVIČAJA

Za mene je zavičaj strmina
u Gornji grad;
i tihi Sofijin put
i modri tramvaji, koji pomamno zvone.

Za mene je zavičaj
spomenik Banov
i teški zvon Katedrale
u sutone ljubičaste
nad krovovima grada.

Za mene je zavičaj
kordon policije
i bakin dobačen ključ
od veže
kroz koju bježe
sveučilištarci.
A onda djedova tamnica
i onda djedova smrt.

Za mene je zavičaj
krv u nekoj Skupštini,
pucnji, umorstvo, noć,
i sjena ubojice s krunom
i krik domovinske bune.
A onda očeva tamnica
i onda majčin plač.

Za mene je zavičaj
pjesma o domovini lijepoj,
gladni Zagorac, mrk;
tuđinci se voze u autu
nasmijani.

Za mene je zavičaj
trag zastava trobojnih
pod modrim nebom.
A onda kolone mladića odlaze,
majke zaostaju;
one padaju po krvavom tragu stopala
na cestama, širom Hrvatske.
I nitko se više istom cestom ne vraća.
I nitko se ne vraća
nijednom cestom više.

Za mene je zavičaj
davni, kratkotrajni
šapat djevojke pod krošnjama i sjenama
kule, na starom Dvercu zagrebačkom.
A onda rastanci i rastanci.
I čežnja za malom grudom rodne zemlje
kojoj smijem reći:
moja si.

Koju onda smijem darovati djevojci
ili majci
ili Bogu,
da je pretvore u slobodu.

Veseljko Vidović

(1941.)

HRVATSKA

LJUBIM tvoje modre vode
Korijenje trava u poljima
Grob neba u pukotinama
Trubu jutra
Let ptica
Sidro tajne

Volim tvoje namjere u SVJETLOSTI
Nabujale nade u bilju
Otpore uzglavlju
Zastave u dosluhu
Lica vatre
To je vino u zlatnom sudu
KRIK svemira
         Lovor i mirta
U mojoj krvi

Stjepan Šešelj

(1947.)

AZ

       A
V ime Otca
    i Sina
i Duha Svetago*

              Gledam te
             Dok upisuješ
     Gledam kroza stoljeća
     dok riječi urezuješ u kam utkivaš
Kovaču ponizni plemeniti dijače
      Vrsnoća tvoja me raduje
       I nema jala u meni
              Prijatelju
            Gospodine
Ponad pogleda tisuća hvalim te
           Blagosiljem
Za svekolike trenutke životonosne
  Što prenese ih preko bezdana
       Dočim u živac ih usiječe

Na svoj zemlji
    Hrvatskoj
na plemenitoj**

----------
* glagoljica
** glagoljica

(MILA SI NAM TI JEDINA..., Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač; Alfa, Zagreb, 1998.)