Drago Ivanišević

(1907. – 1981.)

LJUBAV

Ono što smo voljeli
ono što smo voljeli
ti i ja
ono što smo voljeli
naziva se voda zemlja
                            kamen cvat
ono što smo voljeli
naziva se kruh
mi smo bili voda zemlja
                  kamen cvat i kruh,
bili smo krv
usne
beskraja
bez kraja
sve je gorjelo sve
ono što smo voljeli
ti i ja

Stanko Juriša

(1927. – 1989.)

MATERE

Naše matere uče historiju, bol po bol.
Mnogo slavnih događaja, za naše matere
koje tako građanski, tako bojažljivo
gledaju niz cestu kojom odlazimo. Stoljećima.

Matere ne čitaju naša pisma
onako kako smo ih napisali, matere
još uvijek znaju kako smo odrasli.
One vežu marame u brižnosti.
One krišom vjeruju u ovaj svijet.

Antun Bonifačić

(1901. – 1986.)

KRIŽARI

Mrtvi putuju s nama u Argentinu,
čuvaju logore i čekaju vizu,
nikad nam nisu bili tako blizu,
nikada nisu tako stražili domovinu.

Njihova trupla su sada grmlje i cvieće,
srdcem su zalili sjeme, korienje i žile,
sad su kruh i vino za suborce mile,
njihove mišice brekću sve deblje i veće.

Postaju hrast i bukva, jasen i breza,
brate s gromom, dave, kidaju, lome,
mračne hrvatske šume prožimlje svietla jeza.

Žagore hrastovi stari: „Ne boj se, Dome!“
Šume bure i juga, mirišu busi magriža,
raznose Dusi kroz pampe i oceane obećanje Križa.

Andrija Ilić

(1917. – 2002.)

SLOVENSKI PSALAM

Neka je blagoslovljena napaćena slovenska zemlja,
što našim mučenicima privremeni počinak daje;
i neka su blagoslovljene zvijezde slovenskog neba,
što nad grobovima njihovim sjaje.

Neka su blagoslovljeni lahori na Triglavu
i na svakoj ostaloj slovenskoj planini,
koji im s rođene Hrvatske donašaju
pozdrave matera tužnih u crnini.

Neka su blagoslovljene naše zajedničke rijeke Drava i Sava,
što poruke mrtvih junaka u Hrvatsku donose
i slovenske munje, što prosvjed nad zločinstvom
svijetom i svemirom pronose.

Slovenijo, neka si blagoslovljena
za gostoprimstvo našim mrtvim junacima!
Neka ti plati dobri Bog i obdari Te
slobodom i srećom pod Tvojim barjacima!

Branko Klarić

(1912. – 1945.)

ZADNJI STIH

To nije moj zadnji stih,
to nije moj najljepši stih,
kad ostanem bez svega,
prijatelja, znanaca i svojih, svih,
čekajući Njega,
spjevat ću svoj zadnji,
svoj najljepši stih.

I ponijet ću ga sobom,
nitko za nj neće znati,
on će nad mojim grobom
sjajan sa križa sjati.

I vječno će živjet
moj zadnji stih
u meni, koji i sam sam vječan,
iznad stoljeća svih,
blistav i svečan.

(SKUPLJENA BAŠTINA, Suvremeno hrvatsko pjesništvo 1940–1990, priredio Stijepo Mijović Kočan; Školske novine, Zagreb, 1993.)