Anđelko Vuletić

(1933. – 2021.)

AMEN

Istječu posljednji dani drugog tisućljeća:
ustali smo na noge, čekamo taj veliki čas,
gledamo se u jadu i mržnji,
gledamo se zlooko, krvavo i kivno.

Jer, sve što smo naučili u tim dubokim stoljećima, jer
sve znanje koje smo s mukom prikupili, jer
svi zanati što smo ih svojim velikim ljudskim marom ispekli,
jest:
jedno obično besciljno tumaranje i besmisleno krvožeđanje
bez zastanka,
bez počinka.
I, naše ovozemaljske ljudske snage su na izmaku. Jer:
krv je legla po nama,
po našim poljima, po našim grobovima i po našim grbovima,
i – nema znaka da će se ta isključivo čovječja žeđ
jednom, ipak, utažiti,
o čemu najzornije svjedoči tvoje i danas iskrvavljeno
ognjište, Veliki Mučeniče!
Tvoja domovina u dimu i vatri, Veliki Nebeski Sine.

Pa, ako se opet zbude ono davno Veliko Čudo,
imamo samo jednu želju i samo jednu molbu:
dosta nam je vina, iz vinograda, i iz naših žila,
i iz tvog tijela,
(imamo ga napretek, kao i kruha sa žitnih i ratnih polja),
– nego nam se smiluj, i pomozi nam, Veliki Sine!
Pomozi im,
ovim jedva vidljivim svemirskim mrvama, ove tvoje i
naše,
ove jedine zemlje:

Umjesto vodu u vino, ovaj ljudski mrak što se zgrudao u gromade,
pretvori – ako je ikako moguće – u tračak škrte zemaljske svjetlosti.

Pa, da, konačno,
slobodno prohodamo, i progledamo,
i da bez stida stanemo preda Te, pod ovim zakrivljenim
nebeskim krovom.

U ovoj tvojoj i našoj, zajedničkoj, kući, Veliki Naš Sine,
U ovom mučilištu, Veliki Mučeniče.
(U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen.)

(1991)

Zvonimir Katalenić

(1920. – 1978.)

HOMO JUSTUS

Bijaše bolji od najboljih,
a mi ga željesmo manje dobra.

Htjedosmo da kaže:
Šaku imadeš, stisni je
i udari njome po zlu,
koje te tlači!

Htjedosmo ga pravedna:
da oglasi:
Nema nadnice težacima,
koji u suton prispiju u moj vrt!

Nadasmo se da će odvagnuti naša tijela,
i uvaživ njihovu težinu, prava im dati;
uvidjeti:
Caru carevo, a Bogu Božje.

I pokazati nam pute u kraljevstvo gdje nikada ne zalazi sunce;
gdje se napitak toči i citre ječe,
dok mirisne ruke lovorom kite
umna čela.

I babilonsko zdanje da će rasti i rasti,
stepenice do zvijezda – još dalje:
u modri svod, u tajne
neba i zemlje.

Pristali bismo da vlada: milostiva uha
za doušnike, potkupljiv vrećicom sjajna pijeska;
i podanik kad o zakon se ogriješi,
da izbroji toliko škuda, globu uplati,
pa se vrati čist ko kap u čaški jutarnjoj.

Da,
takva Ga htjedosmo,
a kad On to ne bi,
složismo se u jednom:

Taj huli...
Zar nije zreo za križ?!

Predrag Kordić

(1915. – 1996.)

ISUS MILUJE SVIJET

S neba spuštaš ruku na zemlju
i miluješ je.
Ko brat sestricu na rukama je ninaš
i nebeskim kolačima krijepiš.
Bosonog
i do smrti izboden
ljubiš je
i, položivši je nasred neizmjerja,
snom joj spuštaš vjeđe
i zlatkastosvilenim je pokrivaš runom.

Željka Šemper

(1968.)

MOLITVA

Isuse
znam

Tebi i meni križ je do vrha
donijeti

Ne molim Te za sebe
nego učini

Da križ ne bude pretežak
Šimunu Cirencu

Da Veroniku ne prestraši
strahota boli

da žene suzama
blato ne stvaraju

Ti znaš

Od križnog i strmog puta
napuštenost
snažnije boli

Drago Štambuk

(1950.)

GOSPODE TUŽNI,
IZ PLAVIH BRIJEGOVA

Gospode tužni, iz plavih brijegova,
otpremi vjetar s oteščalim oblacima
na moje suhe, skrutnute otoke.

Podari im kišu i nabrekli brst
da ovce i koze ne tamane mlaš,
pupove žuke i mladice.

Plavet gnijezdi jadransko oko,
mrsi ga na čelu Ciklopa,
pod sinjom obrvom Vidovice.

Modrilo, ime ti obrazno, lišće plova,
gutaš obraslo sidro, usmjeravaš dom.

Na gležnjevima ukopanih otoka
Merkurove ankore svezuju alge
o srca potrnulih riba.

Šúme vlažna krila tamnog Biokova,
prsti Hvara raspinju daljinu.

Kroz krvlju poštrapano staklo,
vrtom lavande, u lanenoj barci
prihaja Bog.
Skorenih ruku, zglobova punih soli.

Lomni mu članci
na veslima od divlje česmine,
a bol hrvatska – ulje koje valovlje
miri i zlatne uljuljavaju suze.

Isuse preblagi, sačuvaj nam domovinu.

(London, travnja 1989)

(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)