Tomislav Dorotić

(1923. – 1993.)

SANJAM TE, NAJDRAŽA KIŠO

Kako je mekan bio
tvoj pad s visina
na kupjerte stare,
najmekša kišo,
kišo djetinjstva moga.

I kako tih je bio
tvoj hod kanalima kamenim,
najtiša kišo,
i pjevanju tihom nalik,
uspavanki meni dragoj,
da zaspati ne mogah
dugo u noć
slijedeći ti pute
od kupjerte do portuna,
pa skalin po skalin
do Straduna...

Sad sanjam te
dok pljusak života nemilo bije,
kišo mladosti moje,
najdraža kišo,
i slušam muziku tvoju
što srce dira,
i čini se
iz ovih daljina
da čujem kako mati moja
prozore otvara širom
i cvijeće na kameni iznosi prag
da ga ti zaliješ,
da procvjeta
i zamiriše
kao ljubav.

TVOGA SRCA RIJEČI

Kako se srce moje raduje
tvojoj pjesmi!

Ako je ne čujem, zaspati ne mogu;
ako me ona ne probudi
ne znam za novi dan.

I vedrine neba, i dubine mora,
i sve moje radosti i tuge
u tebi su.

O, neka nikad ne presuši
izvor tvoje pjesme!

            *
         *    *

Nitko ne razumije
svaku riječ moje pjesme
i nitko se ne raduje
svakom stihu
kao ti.

Jer ja o tebi pjevam,
otkrivam tvoga srca tajne.

          *
       *    *

Sve što rečeš pjesmom postane
i sve što dodirneš
ljubav je.

Sve što rečeš pjesmom postane
i zato govori bez prestanka,
ja samo zapisujem
tvoga srca riječi.

NADANJE

Snagom života dozivam svoju ljubav
i ljepotom čežnje čekam
kad će doći...

Sačuvao sam snove
i ne dam očaju da zauzme mjesto
što pripada nadanju.

A kad ti naiđeš,
zatreperi od radosti
lišće na mojim granama,
zadrhtim ja,
stablo malo, na putu
kojim ti prolaziš.

TRAJAT ĆEŠ VJEČNO

Zapisao sam u kamen
tvoje ime,
zapisano srcem na mjesečini.

Onda sam u sunčano podne
urezao u agavu stoljetnu
što raste na litici
iznad naše uvale
slova ljubavi.

Tu ćeš trajati
kad zvjezdani vihori
ponesu čamac moj
na pučine beskrajne.

U duši mojoj
trajat ćeš vječno.

OSTANI UZA ME

Ako nekada probudiš
moje ponore,
ne ostavljaj me u mraku.

Svjetlosti unesi zraku
u šutnje,
da ne budu duge,
da se ne ostvare slutnje
što rastu iz tuge.

Ne odlazi,
osvijetli prozore tame,
ostani uza me,
jer bez tebe nisam sličan sebi,
samo sam izgubljeni dio
što pripada tebi.

NEMIR ZVIJEZDA

Tvoje su oči sad tamnije
od tamnih noći
i tužnije od tuge –
kô da za njih svitanja nema.

Kose su tvoje bijele
od čežnje i osame duge,
od nemoći čekanja
i daljina
što ljubav dijele.

Sad oči tvoje nose nemir
                              zvijezda,
a bile su pune tihih snova
kô sunčane uvale dvije
i dva topla gnijezda.

Kosa ti je zlato bila
dok je nisu lutanja moja
u srebro povila.

TAJNA LJUBAVI

Bogata je bila moja baka djecom
jer sretna je bila svaki put
kad novi budio se život,
kad obnavljalo se u srcu
čudo ljubavi.

A kad je djeda
grobna odnijela tama,
nije ostala sama,
i nikad u polje
sama nije pošla moja baka.
Dijete joj vodila ruka svaka
(jedno se držalo skuta),
a svih je pratio brižno
do kraja dugačkog puta
i, mjesto oca,
motiku tešku nosio –
najstariji sin.

Bake već dugo nema,
ali svi njeni znaju
za veliku tajnu života,
za ljubav.

I svima se čini
da još živi nona
i u sve dane raduje se s njima,
da svuda prisutna je ona
ko draga sjen,
da ljubav naša
obnavlja život njen.

(NEMIR ZVIJEZDA, Tomislav Dorotić; Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1984.)