Milan Begović

(1876. – 1948.)

CARLO DOLCE: SV. CECILIJA

APPASSIONATO

U uzvišenoj strasti uzdisajne
igraju tipke tvojim pod prstima:
oh, tanke ruke, slične ljiljanima
u polumračju predvečeri tajne!

Duboka raskoš slasti veličajne
spliću se, dišu u tim akordima,
a zatvorenim tvojim na očima
kao da dršću trepavice sjajne.

O divna, strasna glazbo Carla Dolce,
u kojoj vječno živi nadahnuće,
ovij mi biće snagom tvoga milja!

Uza te svaka ove zemlje bol će
postati rajska, a svako čeznuće
dovinut će se neumrla cilja.

Gojko Sušac

(1941. – 2014.)

VAMA U SRŽ ZAGLEDANI

Vama u srž zagledani
leptiri će svjetlost donijeti
sa obala do kojih
vidom ne doprijeste.

Vama se vrata
otvaraju prema bjelini
vama se sjenke
vraćaju unutra.

Dora Pfanova

(1897. – 1989.)

ODSJEVI

Drži se mirno dušo –
Mirno, ti si ogledalo bijelo
to je tvoja zadaća

u tebe da pada odsjev svake stvari.
Konjanici prolaze, svaki grm se
       jasno ocrtava, čarobno
Konj i konjanici.
Mjesec šeta, na nebu, naginje se
nad poljanom,
Tajna ćuti
Sve u tebi kao nova priča
                         uskrisava – sjene.

Sjene prolaze, –
u tebi šapuće što su one.

Događaji i bitke i ljubavi,
Prolaze, – za druge –
Ti si tu i primaš odsjeve

Drži se mirno dušo.

Ogledalo si i ogledalo ostani
to je tvoja zadaća.

Ko je video da ogledalo drhti?
Sjene kada u njemu se prikažu,
da bolom strepi, čežnjom ili
       saćuti?

Ti si ogledalo, čarobno,
ogledalo u kome se
istinom iskonskom sve kaže,
ali boli trpeti ne smiješ
niti radosti

Ne drhti o ogledalo:
Ne će sjene da te promjene
Što se zbiva, zbiva se daleko,
boj i čar i život –

Mate Ganza

(1936.)

DRVO ZA VATRU

Bože, ne pitam te da li postojiš
Da li si drvo za vatru
Boja za sliku
Nebo ili voda
Možda nisi ništa
Možda si samo blizina
Ili teško prihvatljiva zemlja
Gdje još more snažno udara o obalu
Ne pitam te da li postojiš
Daljina dolazi iz naših ruku
Govorim o stvarima koje postoje i ne postoje
Kroz koje prosijava tvoj pogled

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

PREMA SIDRIŠTU

Ali, evo, uza sve to,
što se s nama događa: čim dođemo
nazovu nas sinovima čovječjim
i odmah nas zadoje sokom jagorčike.
Kruh nam zamijese od gorkih plodova
pa nas upute cestom bez povratka.
Stoga, što se sada čudimo
da, od početka do kraja,
tuđim svatovima vino dolijevamo.
Ta, naše je Sidrište na kraju vjetrova
gdje se svaka mijena u sebi smiruje.
S onom zorom koju još ne poznajemo
a drugi će je nazivati posljednjom.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)