Đurđica Ivanišević

(1951.)

MOLITVA ČIPKARICE BENEDIKTINKE

(Hvar, 1988.)

Dobar dan Gospodine
prinosim ti ovaj uzao
napravljen od svjetlosti i biljnog mlijeka
Gospodarice neba
prinosim ti ubod iglom
u bijele rešetke
uzle uzlovā
u kojem i zemljino središte
ima udjela
i najmlađa iz generacije lastavica
što slijeće na samostanski geranij
i odlazi zajedno s Duhom Svetim
na Tenerife
odakle nam je Gospodarica mora
zvijezda večernja
poslala prvi uzao
zahvaljujem ti
uzle uzlovā
moja ponizna igla i ja

Vinko Kos

(1914. – 1945.)

ŠKROPI ROSA...

Škropi rosa s igličastih grana zagonetnih jela
u tišinu svijeta. Prede sunce zavjesu od sjena
za velike dane. Oprosti mi, sestro.
Pozvan sam na gozbu nepoznatih slasti.
Možda će me tamo zadržati glazba
pupanja i cvata kroz godine duge.
Al ću natrag doći pjan od rajskog pića,
vedar kano dijete kada prvi jaglac
u živici nađe.

Vjerujem u život izvan ovih gesta,
vjerujem u dane izvan ovih dana,
vjerujem u ljubav, srca i u pravdu
i u podignuće pogaženih trava.

Škropi rosa s igličastih grana zagonetnih jela
u tišinu svijeta. Prede sunce zavjesu od sjena
za velike dane.

Fran Galović

(1887. – 1914.)

POZDRAVLENJE

Nečega se navek ja bojim,
Al čega, ne znam, ne mrem zagoniti;
V mraku samo čakam i stojim,
I to je tak i drugač ne mre biti.

Znam, da jempot nešče dojde sim,
Al što i gda, to nije moči reči,
Ja ga čakam, čakam i gledim:
Pove mi morti, kaj se ne sme zreči.

Njega nega, nit je živel gda,
Al mesec tenjo more mu prijeti, –
Se on pote, se on steze zna, –
I on bi mojo pamet mogel zeti.

Pozdravlenje samo dok zvoni,
Za njegve crne onda zabim trage,
Vu tišine saki list čkomi,
I čujem reči blažene i drage.

Ta molitva zableni zvonov
Starinska to je duša, soza mraka,
Pesma zvezdi, senja ti bregov
Njo razme ovde cvet i travka saka.

Ta molitva je nebeski dar;
I zvoni dalko, dok zvone srebrni,
Vidim: angel spušča se čuvar,
I moji poti neso više crni.

Stjepan Lice

(1954.)

BRAT ANĐEO

u ognju što za mene izgara
u ognju što me rasvjetljuje
što me čisti
slušam krila Tvojih anđela
promatram ih
kako svojom nježnošću
zalijevaju sjemenke svjetlosti

kako da Ti zahvalim
što je svaka vatra
prijateljstvo Tvojih anđela
koji se okupljaju
da bi odgrnuli pepeo
s užarenih cvjetova zemlje
s čežnjivih okna dušâ

kako da Ti zahvalim
dok u dnu sebe ćutim
da su anđeli i ljudi
Tvoje suze

suze radosnice
i suze boli

Ivna Talaja

(1967.)

NEBESKA RADOST

Osjećam da živi
čudesno saznanje
negdje u dubini
kao dio mene.
Ugnijezdilo se nježno,
ovilo oko srca,
i raste... i sja... i progovara...

Moja lepeza sreće
od prozirna ritma
širi se blještavim sjajem
jer znam –
u meni se nastanila
nebeska radost
i ja sam zapečaćena Bogom.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)