Vladimir Kovačić
(1907. – 1959.)
RIJEČI U DOLINI
Lako je Gospodinu.
On se smije nad brdima
i gleda
njihove snježne vrhunce.
Dolina noći guši korake naše
baršunom crnim
svojih otrovnih putova.
I uzalud sami
pasemo malo stado velikih čežnja,
jer slutimo samo
nad sobom titranje zvijezda.
Kućice naše tonu u mrak i blato.
Luči se gase:
noć je za staklenim oknima.
Ponore svjetla mute oči visina
i smrt se šulja
pod granjem starih hrastika.
Mak Dizdar
(1917. – 1971.)
DAŽD
Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovno pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorene rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebali bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog
kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada
pada pada
Viktor Vida
(1913. – 1960.)
VJEČNOST
Izađe mjesec iznad gore
I sja ko čista kovina.
Ćuk se javi u zvoniku
Miruje more
I sve stvari postaju
Smeđe tajanstvene i dobre.
U dalekom kraju nekom
Anđeo s bakljom lebdi
Iznad mostova.
Ivo Lendić
(1908. – 1982.)
VIZIJA LJILJANA U MJESEČINI
Sve pliva u poplavi mjesečine. Bolnica plovi, plovi
kao začarani brod sred noćnih tišina.
Bolesnici spavaju. Bdije Krist u kapelici bolnice,
i ja, Njegov sluga.
Proljeće blista u sjaju morskih površina.
Pred očima mojim, očima samotnog kormilara,
plamti vizija o beskrajnom mnoštvu ljiljana,
a u njima nečujni vjetar.
Braća ljiljani mole, tiho se njišu
u nebrojenim povorkama.
U divnom zanesenju rastvaraju u mjesečini
svoju snježnu bjelinu
Bogu i nebesima.
Miris je njihova molitva žarka,
njihov uzdisaj.
I zaželim, kormilar samotni, napustiti ovaj začarani brod,
odložiti ovo tijelo bono u bolničkom krevetu
i sav proziran, sav lagan, svjetliji od rose
k njima i bratu vjetru poć.
I u zanesenju, kao kakav najmanji brat svetoga Franje,
otići nekuda i više ne doć'...
Jozefina Dautbegović
(1948. – 2008.)
PRIZOR ISPOD SVETE SLIKE
Molila sam se nije da nisam
ne baš prečesto ali uvijek kada me je bilo strah
Redovito sam ustupala mjesto starijem
Poštovala sam oca i mater
hranila sam ptice na prozorskom limu
Klonila sam se svih sedam smrtnih grijeha
svakoga posebno (koliko sam mogla)
Dobro sam se slagala sa svim tvojim stvorenjima
Vješto sam izbjegavala kušnje koje si mi
često podmetao
Namjerno sam se budila usred sna
koji tebi nije po volji
A koliko sam se puta samo povukla
kad sam vidjela tvoj uzdignuti kažiprst
u nekoj od crkava u koje sam zalazila
Nikome nisam rekla ni
crne ti oči u glavi
Što ti bi odjednom
kakvo to povećalo držiš u ruci
iznad moga čela
(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)