Milan Radić

NEDJELJA U MAKSIMIRU

Bezbrižne se šetnje alejama kreću
i baloni šareni nad njima.
Na ulazu kraj vrata svaki prodavač
šumu igrački na rukama ima.

Znatiželja dječja, ista sa svih strana,
kavezima prvim brzo stiže.
Teško je izbrojiti koliko ruku
s bombonima se spušta i diže.

Dim se popodnevni od svih roštilja
iznad stolova polako širi.
K izlazu stižu djeca i baloni
i svaka se staza ubrzo smiri.

KISELO RUKOVANJE

U Nogomet-selu
kraj rijeke
već se čuju
navijačke jeke.

Pred sucem u hlačama
kapetani stoje,
a igrači se rukuju
i pogledima kroje.

Dvije momčadi
iz dviju škola
do večeri raspravljaju
zbog jednog gola.

DORICA I LAHOR

Jedan se
dolutali lahor
– onako kao za probu –
kroz prozor
jutros ušuljao
u jednu dječju sobu.

Vidio je Doricu
gdje spava
i, kako već dugo
ovdje nije bio,
pred dva se njena
sklopljena oka
približiti nekako
nije čak ni smio.

Onda se malo ohrabrio
i više nego tiše
njihao njene duge trepavice.
A kad se ona počela buditi
skrio se pod stolac
da čuje kako diše.

SUNČANE MINUTE

Putuju one iz nebeskoga sata
na malenim konjima k nama
i prva ih čuje Kumovska Slama
kad projure pokraj njenih vrata.

U jeseni žute sunčane minute
sa svjetlom uđu u sobe pune
gdje, žene sretne, klipove krune
i tek uveče točno vrijeme slute.

Na njihovim rukama satova nema
i njih uvijek pijetli bude
dok grad, u daljini daleko, drijema.

Sunčane minute nekuda se skriju
kad snjegovi djeci lica rude
i vjetrovi svuda, bez predaha, viju.

PRVI SNIJEG

U teretnu vagonu
nebeskoga vlaka
snijeg se vozi
u vreći oblaka.

Kontrolor na Sljeme
izbacio je vreću,
ne znajući koliku
djeci baca sreću.

MJESEC U VODENICI

Šuljao se Mjesec, radoznali putnik,
opuštena brka, pogrbljena stasa,
razmičući rukom grozdove od zvijezda,
pospan od tišine i kuće bez glasa.

I odjednom zasta. Lupi se po čelu.
Jedna snena zvijezda prestrašena pade.
Od oblaka Mjesec uze duge ljestve
i polako njima spuštati se stade.

Zasjali bunari, zasjali puteljci,
auto – žureć cestom – ugasio svjetla,
zažmirile trudne sijalice gradske,
jače zarumeni čak i kresta pijetla.

I bilo mu lijepo! Iz kreveta djeca
pozdrave mu slala. Blizu žuta plasta
šum je vode tkao sag za bijelu cestu
i vrtio kolo istesana hrasta.

Gle, Mjesec u mlinu! Mišić jesti presta,
pauku u mreži nit zadrhta, puče,
a žutim se žitom zlatna sjenka smješka
dok hrapavim dlanom mlinski kamen tuče.

Ogluši od buke Mjesec lutalica,
uplašen se strese od tolikog rada.
Brzo mu dosadi topla igra brašna
i mlaz hladne vode što u lûku pada.

SAT SRCA

Sat taj nema
ni kazaljke,
ni brojke
i nikad ga nitko
navijao nije,
a uvijek
točno ide
i često se
tako vedro
smije.

(DOBRO JUTRO, PTICE, Milan Radić; naklada autora, Zagreb, 1975.)