Ante Stamać

(1939. – 2016.)

REPATICA

Skladno se lede pahulje, sistemi,
Grozdovi zvijezda, blistavi planeti,
I silnih mijena silni kolopleti,
Nebeske krune, zlatni dijademi.

Božanskom redu, konstelarnoj shemi
Jedna se zvijezda otrgla, te leti,
Luda, u ponor, nedohitnoj meti.
Za njezin kliktaj prostori su nijemi.

Izronila je, sijevnula kroz tamu,
Pokazala gdje Zipka čudo njiše:
Djetešce milo, povito u slamu.

Znak, reče Luka; sliku nade riše.
Vrhom dotaknuv kobilicu samu
Razgara repom dažd ognjene kiše.

Božica Jelušić

(1951.)

TRI KRALI

„Tri Kralja jahahu s onih sunčanih stran
tri dara nošahu: mir, zlato, tamijan“
Popijevka

Tri Krali krenuli su na put za zvezdom goručom,
v otajni njezin znamen zavufani zevsema.
Tri Krali kaj su znali: samo za nemogučom
pričom moči je genoti misel spram Betlehema,
gdi rodilo se Dete v krutoj mrzlini pregnanstva:
malahna iskra vu kojoj spi Svetlo čovečanstva.

Tri Krali mudri su bili, magi i vnebogledci,
kaj spoznali su krotkost i samozatajenje.
V praznosti i puščini sveta ti pravogredci
skrbeli su za ljubav i dušno zveličenje.
I gda su Dete našli, v jaslicah prostih ležeč,
mirluh, zlato i tamjan pred živu deli su Reč.

Tri Krali lehko su prešli vu nebeske orsage:
kak sretne ribe kruže vu Večnosti, zlatnomu viru.
A krf je opala strašna na Detetove trage,
rastrajali se dari po zemljinom širu.
Pregnano srce zebe, dok zvone božični zvoni:
gda dojdu, otkud zidu, Krali kak bili su oni?

1995.

Ljubo Wiesner

(1885. – 1951.)

MARIJA I MUDRACI S ISTOKA

Već im je pokazala svoga malog sina
Čedno im zahvalivši na pozdravnoj riječi.
Zna unaprijed da će – o nespretnih milina!
Svaki od njih mnogo još lijepo i skromno reći
O dalekim zemljama i mjestima i potom
O ogromnoj svjetlosti iznad crnih šuma,
O tom kako pođoše tražit Kralja, i o tom
Kako su se sastali na raskršću druma.
I sad ne zna što je to: časkom joj se čini
Kao da je bila tek neka lijepa slutnja...
Ili zar je doista čula u blizini
Pjevanje i glasove anđeoskih lutnja?
Časkom opet bude joj ko da mora sići
S prijestolja i ostavit glorije i dike
U toj maloj štalici i onda otići
Po tim bijelim cestama u dubini slike,
Gdje je zovu gradovi – bijeli – i tornjići.
I dok se na dvorištu k odlasku već sprema
Silno mnoštvo dvorjana s povorkama deva,
Njoj na licu nagnutom kao smješak drijema
Svjetlo čudne blagosti i ona oklijeva.

1915.

Viktor Vida

(1913. – 1960.)

BIJEG U EGIPAT

Straža pita, što je u bisagam.
Suha trava, kruh i mlado vino,
Zaira za večerice škrte.

Vojnik drijema, pređu gradska vrata.
Primaknu se grmlju kupinica.

Nestali su u kostrijeti pijeska
Kroz providnost mineralnih soli,
Gdje se bijele kosti od lavića.

1951.

Srećko Karaman

(1909. – 1964.)

HRVATSKI BOŽIĆ 1945.

Sve šumi morem do kraj nebosklona,
u sjajnom ruhu i blještavom zlatu,
pobjednik ide s kolajnom o vratu,
prate ga zvučna pobjednička zvona.

U prostoj staji Mali Nazarenac
rodi se danas u čudnome sjaju,
za ljude, bića u svakome kraju,
pravde i mira donio je vijenac.

I moja zemlja u Božiće gleda.
O, tko bi znao radi kojeg reda,
za mrtvim ocem sada djeca plaču?

Pravo se dalo nepravednom maču.
Pade i stara pobjednička toga,
još prije past će država bez Boga.

(Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)