Mato Marčinko

(1925. – 2010.)

BOŽIĆNI POHODI HELENE SOLINSKE

Tako Božića svakog, kad jutarnje sunce
strujnim ozračjem probudi uspavano more
i zapliva niz Jadro prozirnim zamasima svitla,
sprema se Helena, kraljica i majka kralja,
u pohode narodu svome.

Oblači se sama, bez pomoći dvorkinja.
Sivu opravu, nenaboranu, opasuje pokorničkim užetom,
na crne bičve nazuva opanke kožnate, bez uresna remenja,
taman plašt pod grlom spaja križem srebrnim,
na glavu stavlja rubac udovički, čipkast.
Ruho jednostavno, ali otmina kroja,
ne šareni se bezdušnim bogatstvom, ne vihori ohološću,
zrači dostojanstvom smirene poniznosti.

U dvorištu magarad već topće,
natovarena darovima, ne ostatcima s kraljevskoga stola,
nego koje kraljica posebno priredi
vlastitim rukama, u danima Pridbožićja.

Dvorski župan nadgleda pripreme,
preko ramena mu pribačen ovčji kožuh,
jutra u ovo doba ujidaju oštrom studeni.

Na putu svom do praga nevoljnika,
(jer darovi su za njih, za nevoljne i nemoćne),
u crkvu Gospe od Otoka, Opće Majke,
s pratnjom svraća majka kraljevstva.
Izpovidnik njezin, svećenik glagoljaš,
s pomoćnicima čeka prid oltarom,
da na jaziku harvackom odsluži
prvu jutarnjicu misu.

Okripljena blagoslovom,
Helena obilazi svoj narod,
da obdari i utiši:
udovice kojima smrt ote muža i ostavi nejaku dicu,
mornare i vojnike kojima rat odsiče ruku ili nogu u obrani domovine,
ribare kojima more izcidi snagu u borbi za svakidašnjicu,
poljodilce koji više ne mogu držati motiku ni zamahnuti sikirom,
vodiče magaraca kojima su klonula kolina,
stradalnike koje posikoše u bunama i svađama,
pogorilce kojima nasilja i nesriće uništiše imanje,
prosjake kojima je jedino blago prosjačka torba,
slipe koji žive s mrakom i u mraku,
siročad bez igdi ikoga.

Plamičak utihe i okripljenja
zapali u očima obdarenika zapepeljenu vatru života,
nad krovovima svima zasja topla zvizda.
Posli kraljičina odlaska
u svakom domu zapivaše božićnu pismu mira.
A trag njezina prolazka
osta vično zapisan u stini.

1977.

Tomislav Prpić

(1898. – 1987.)

HRVATSKE JASLICE

Seljačka ruka teška
hrvatske jaslice pravi:
povorka duvni, seljaka, pastira
Sina Božjega slavi.

Vijore zastave crkvene,
pjesma se dolom talasa.
Cijeli narod to pjeva
čekajuć dolazak Spasa
i kreće
tisuću devet stotina trideset i treće.

O Gospode, Ti koji jesi,
kad stigne, reci tom puku:
tko je trpio mnogo,
svi mu se praštaju grijesi.

1933.

Pere Ljubić

(1901. – 1952.)

BOŽIĆ NA ŠKOJIMA

Noćas će zaslavit povarh naših mistih
bistri glasi zvonih, velikih i malih;
razigrat će glasi doce, mista, barda
i nad morem plivat srid pustih konalih.

I sve će ponistre bit na crikvah svitle;
u teplih će crikvah bit sva starost, mladost,
kad projdu kurati mimo njih s Ditićem
na svakom obrazu vidit će se radost.

Noćas će zaslavit nad škojima zvoni,
Molit će Ditića matere za sine;
na svoje će mislit ćere, oci, braća
iz palac Amerik, s pojih Arjentine.

Mislit će na kuće daleke ovamo,
i gledat kako se dim po njima penje
i želit će samo uz komin se zgrijat
i slavit doma sveto Porojenje.

Noćas će zaslavit povarh naših mistih
bistri glasi zvonih, velikih i malih;
razigrat će glasi doce, mista, barda
i nad morem plivat srid pustih konalih.

Rajmund Kupareo

(1914. – 1996.)

PSALAM HRVATSKIH PASTIRA U SVETOJ NOĆI

Ti koji si ove noći Svojim pogledom rastvorio nebo
I Svojim plačem skupio oko jaslica milijarde anđela,
Noćas pogledom svojim otvori vrata naših koliba
I Svojim očima raspori srca koja Te čekaju;
Da uliješ u njih Svoj blagoslov,
Jer i mi čuvamo vatru na ognjištu hrvatskom,
Poput onih pastira što čuvahu vatru Izraela.

Bjelina Tvojih vlasi punih inja
Sjetit će nas ovaca koje nam izjedoše;
Pljesak Tvojih ručica i tiho Tvoje gukanje
Oživit će pjesme i frule što nam ih zakopaše;
Bosoća Tvojih nogu i studen Tvoga tijela
Izbrisat će tragove šiba što nam ih zadadoše.

Ležaj Tvoj je sijeno jaslica,
A tih još ima u svakoj kući;
Ogrjev Tvoj je dašak živina,
A tih još ima u svakoj staji;
Hrana je Tvoja mlijeko ovaca,
A tih još ima u svakom toru.

Tebe bogati ove noći primiti neće,
Jer si siromah.
Sjeti se izrovanih stijena betlehemske spilje
I ledenih svijeća na njezinu svodu,
Pa se skloni kod nas da čuješ pjesme naše,
Pjesme Tvojih vjernih hrvatskih pastira.
A Tvoji anđeli nek zataknu svuda stjegove naše,
Stjegove pravde koju si donio s neba!

1937.

Drago Britvić

(1935. – 2005.)

BOŽIĆ NA PRAGU DOMA

Kad prođe sve to što nas muči,
i mir kad bude nadohvat,
kad Lucija u staroj kući
zasadi prvu žitnu vlat,
u dom će bijeli Božić ući,
k'o da i nije bio rat.

Ozvijezdit ćemo bor, nek blista,
i izmisliti blaga sva,
i slamica će biti ista
da namjerniku konak da
za dijete, što se s križom Krista
potucalo do nedraga.

Kad prođe sve to što nas kida,
i vratimo se u svoj dvor,
pred cigle porušenog zida,
da suzom okitimo bor,
podijelit ćemo kruh bez stida,
i tu će biti odgovor.

Ozvijezdit ćemo bor, nek blista,
i izmisliti blaga sva,
i slamica će biti ista
k'o što je bila nekada
za dijete što se s križom Krista
potucalo do nedraga.

A naša suza bit će čista,
k'o da je radost plakala.

1993.

 (Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, antologija; Božidar Petrač, Naklada Jurčić d.o.o., Zagreb, 2000.)