Mate Ganza

(1936.)

RUKE NA ZEMLJI

Čuješ more odnekud udara
Nema načina da ga vidiš
Iza ovih brda Hrvatska se rastače

Užasnut svake noći liježeš u njezinu sjenu
A danju je nosiš sa sobom
Dogorjeli, crni čempresi
Plamičci požarišta tinjaju
krijesnice u tvrdoj travi
Bez ikakve misli, bez ikakve boli
Niz tvoje se tijelo slijeva zvjezdana krv

Polažeš ruku na zemlju
Dozivaš Hrvatsku

Ivo Dekanović

(1931. – 2006.)

DJEVOJČICA SAMA SA SVOJIM PLAČEM

Pod tmurnim jesenjim nebom
stoji zaplakana djevojčica,
sagnula je glavu i gleda izgubljena pred sebe
u zemlju.

Ozeblim ručicama grčevito stišće lutku,
neprestano se pita gdje su nestali
njezin djed i baka, otac, prijatelji, susjedi?

Ona tiho plače
daleko od svoje kuće
napuštene, možda spaljene ili srušene,
ona vidi svoju kuću, dvorište i vrt,
stara kuća djevojčicu šutnjom zove k sebi,
kućni pas i domaće životinje,
znani orah pokraj kuće,
ostavljeni u prostoru zlodjela,
gledaju djevojčicu molećivim pogledom,
zaklinju je prestravljeni da im pomogne,
ona plače bespomoćno
ne znajući što bi sama sa sobom.

Gdje počinje uistinu taj dječji plač
i dokle doseže u prostoru i vremenu? —
taj plač zbog kojeg cio svemir
propada u vlastitoj sablazni.

Taj tihi plač
tako samotan pred maglenim daljinama
iz kojih se pokatkad čuje tutanj topova,
tihi plač u vijeke vjekova
bespomoćnom težnjom da dosegne prostranstvo
krajnjeg mira
ispunjava sve više tmurno jesenje nebo Hrvatske.

Andriana Škunca

(1944.)

HRVATSKA 1991.

Zgaženim poljima
runi se prašina

Paučina prekrila
ranjena zvona

Ruševina tinja
u pepelu

Odasvud krila
grabežljivih ptica

Crnilo
nagorjelih lubanja

Lomni zidovi

Metak
do začađena
prozora
Ruka smrti
prebire po dvorištu

Hrvatska je tiho
tamom ogrnula
            ramena
            nijemih
            pokojnika

Antun Šoljan

(1932. – 1993.)

VUKOVARSKI ARZUHAL

Miroljubiv čovjek sam,
a pomalo već i star,
al´ vam velim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Satrli ste cijeli grad,
napravili grdan kvar,
stog´ vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Da u mojoj kući gost
hoće biti gospodar -
ne ide to, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Što ste htjeli, zlo ste htjeli,
i bit neće nikadar –
zapamtite, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Dugo će još Dunav teći,
platit će se svaka stvar -
ja vam jamčim, gospodo,
platit ćete Vukovar

Vlado Gotovac

(1930. – 2000.)

DOMOVINA I MISAO

Moja mala domovina
Može podnijeti i najveću misao
Pogledajte samo njen čudni lik na Zemlji
Što djeluje tako zagonetno
Kao znak pisma davno izgubljenog
Taj krhki luk djetinjasto napet
Bez vidljive svrhe sav treperi
Zabačen prema Zapadu
Uz more je pripijen
I nagrizan njegovim beskrajem

Ona je lakoumni prizor starog kontinenta
I tajanstveno mjesto njegovog bola
Zaboravljeno u buci velikih događaja
Gdje pitomo srce raznosi divlja dubina
Moja mala Hrvatska
Tako rijetko radosna
Smućena je njena jednostavna duša
Vidicima u kojima se objašnjava
Mjestom svojih djela
U drevnom ogledalu nepoznatog čarobnjaka
Gdje ništa drugo nije obmana
Na primjer ljepota njenih krajolika
Prostrta pod različitim podnebljima
Domovina koja se neprestano gubi
U našim pothvatima
Koju iscrpljuju ideali poduzetnih sinova
Ali ona može podnijeti i najveću misao
S objašnjenjem njenog zagonetnog lika
Dok hara čarolija drevnog ogledala
S jednostavnom prisutnošću vječnosti
na njenim putevima

(MILA SI NAM TI JEDINA..., Hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Bašćanske ploče do danas, sastavili J. Bratulić, V. Brešić, S. Damjanović i B. Petrač; Alfa, Zagreb, 1998.)