Izidor Poljak

(1883. – 1924.) 

TMURNO I TMASTO JE NEBO

(Iz memoara prijatelja moderniste)

Tmurno i tmasto je nebo.
Oblake crne – ko da su
Ogromnih gavrana krila –
U dalj vitla oluja...
U dalj vitla oluja...
Recite, oblaci crni, s koje ste strane došli,
Kud ćete? Kuda vjetar vas tjera,
Na jug il sjever,
Na koju stranu svijeta,
Recite, oblaci crni!...
Bez misli, bez volje,
Strasti me gone svijetom,
Strasti mojega srca,
Čuvstva mojega srca
Ko vihor goni
Oblak crn...
Aj, a mogo sam biti oblak,
Blagoslov noseć rođenoj grudi,
Ko rosni oblak za srpanjskog žara
Što ga izmoli molitva vruća...
Al oblak sam crn
I gdje se nadvijem:
Rodit ću munjom,
Rodit ću grȁdom,
Rodit ću potop –
Ja oblak crn...

Nikola Šop

(1904. – 1982.)

MONUMENTUM PERENNE

Sestri Ani

Jednom kad bude nebo nisko i dan siv,
vijuć se ko tamjan nad jesen ugašenu,
pod spomenik meni podignut, doći ću još živ,
satrven i pognut, vukući svoju sjenu.

Na podnožje ću sjesti tih i umoran.
Ispustiti lice na noge od kamena.
O tako stran, ko putnik nikom znan.
Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.

Vječiti bjegunac od slave ovog svijeta,
nad sobom ću začuti, ko pritajen glas,
odjeke davne s kipareva vitkog dlijeta,
pod kojim se ukazao moj maleni stas.

Čut ću ko odjek nježan kuckanja odozgora,
kad s pažnjom klesao je tugu mog pogleda.
I težak, kad je brazdao dubinu mojih bora.
I oštar, kad je usne mi ovijo crtom jeda.

Slušat ću, kao mukli tutanj iz dubine,
kad klesao je ramena i grudi uzburkane.
I kao svrdla krik, što u srži tvrdoj škrine,
kad mi je urezivo oko srca rane.

Sam na vjetru tome, koji noseć lišće suho
mom spomeniku plete vijenac oko glave.
I motajuć se oblači ga u purpurno ruho,
sred jeseni kasne, ko sred prazne slave.

Klonut ću tada tako nijem i tmurna lica,
na lik svoj od kamena, pod kojim pust je svijet.
S ramena njegovih odletjet će uplašena jata ptica,
dalje, na svoj put, na jug u sunčani let. 

Ana Martić

(1931. – 2009.?) 

VARLJIVA IGRA

Umjesto da sam buktinja
zapaljena u predvečerje
da noć ova ispred mene bježi
samo sam pepeo na zgarištu
izgorenih vrba.
Vjetrovi sa mnom izvode
besmrtni ples.
Prestajem biti plesač vjetrova.
I njihova varljiva igra.
Vraćam se bezimenim sviračima
i slušam negdje daleko
korake kroz kišu. 

Lucijan Kordić

(1914. – 1993.) 

BJEGUNAC

Granica je matere zemlje zmijolik
i bodljikav plot. A svijet hladna baraka,
u kojoj dušu izjeda mrak i tjesnoća.
Ime je moje: mučenik i beskućnik;
polja su mi ležaj i oblak voden gunj.
Rat sam objavio svjetlu i zvijezdama
i daleka sunca kušam dlanom sakriti:
da ne vidim tame i bezdana na licu,
koje su lutanja i strast izrovali;
da ne čujem krika svoje i tuđe bijede,
u kojoj pjeva poskok i cvjeta crni glog.
Bez rođene grude i sunčanih zora
postao sam jauk i čvorav hrastov križ,
uzdignut u noći nemira i bijega.
O kad će u krila izrasti moje ruke,
da budem samo duh, stvarnost i život;
na krvavom planetu spaseni bjegunac!

Janko Bubalo

(1913. – 1997.)

PREMA IZLAZU

Djedu Tomi

Malo pomalo
ruke se oslobađaju svoje težine
i polako se primiču Izlazu.
A izgara granje, nekada zeleno
i trza se janje u trnju zapleteno
za žrtvu paljenicu
onima koji izdrže.
I vino je doneseno. Sve je spremno
uz Ulaz u zemlju
gdje su suvišna krila.
Zovni splavara
neka odriješi uža i dadne znak
za Izlaz. I vjetar
neka samo čas sačeka
Korak po korak
primiču se i splavar i rijeka

(HRVATSKO PJESNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE od Lovre Sitovića do danas, Drugo prošireno izdanje, priredio Veselko Koroman; Ministarstvo prosvjete, kulture, znanosti i športa Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar/HKD „NAPREDAK“, Split/IP „OBZOR“, Međugorje; Mostar/Split/Međugorje 1996.)