Grgo Martić
(1822. – 1905.)
PLAČ OD BOSNE
Sunce žarko, sakrij se pod oblake!
Sinje more, razdri brijege jake!
Sorite se, visoke planine!
Procvilite, prebijele stine!
Zapištite, sivi sokolovi!
Pocrnite, bijeli labudovi!
Od jauka bijednih tavničara,
Grdih rana, krvavih handžara.
Evo ima trista godinica
Kako kod nas kuka kukavica,
Krv nedužnu otkako lijemo,
I za ime Krista vojujemo,
Drobna čeda maču podnosimo,
Sijede djede na kolju gledimo,
Otce naše groznih u okova,
A matere pod nogama hatova,
S vrućim znojem oremo, žanjemo,
A hlepca se najest ne možemo.
Što god dobra na svijetu imamo,
Za izkupljat golu dušu dasmo.
Smirno ovdje živjet ne možemo,
A bježati nikud ne smijemo...
Jadni ljudi, što smo zaslužili!...
Jesmo li te tako uvrijedili,
Sveznajući stvoritelju Bože?
Da nam s' nikad oprostit ne može,
Jesu l' grijesi porodice naše,
Koji tebe jednog vjerovaše?
Da mi takve muke podnosimo,
U sindžirim do vijeka živimo.
A mila se bratja prosvetljaju,
Divne glase slobodnosti daju.
Naše tužbe nitko da ne čuje,
I u sudbi crnoj se smiluje?...
...............................................
Nedjeljko Dugonjić Vrhovčić
(1885. – 1918.)
TUGA
Kroz noć tamnu, kroz noć gluhu sl'jepo srlja neka žena,
U crninu umotana, suzna oka, bl'jeda lica,
Muklo stenje, sjetno cvili kao ptica zlokobnica
Povlačeć se pustim sv'jetom, ta mrtvačka troma sjena.
Razasula bujne kose kao djeva oskvrnjena
Kad joj silnik s čela strgo čarni v'jenac od ružica,
Te se svija s boli ljute neutješna mučenica,
Svog silnika kunuć bolno izigrana i prezrena.
Gdjegod ova žena stigne svuda gorki pelin sije,
I jadiku plačnu sadi mjesto ruža mirisnijeh,
Grudi para, srce kida; suzama se oči pune.
Rasplakala širno carstvo, ucvilila milijune.
Te u jednu pjesmu boli prelile se tužbe njene,
Cio narod plače s njome, žali žrtve umorene!
Branko Strahimir Škarica
(1883. – ?)
KATARINA BOSNI
Sanak šuška
Po svetome gradu,
A ja teškom
Podajem se jadu.
U visini
Bl'jeda luna šuti,
Mene crne
Ispijaju sluti...
Hman te, Bosno,
Moja duša žudi,
Hman za tobom
Pucaju mi grudi!
Nikad više
Tebe zreti neću,
A bez tebe
Svenut i umr'jet ću.
Kod tebe mi
Osta srca pola,
A druga će
Puknuti od bola!
Josip Milaković
(1861. – 1923.)
INTIMNA PJESMA
(S. S. Kranjčeviću)
Ti ležiš shrvan. Svijetlo pero drijema
Ko mač s mejdana kad se junak mako.
Gdje trijes je paro, tišina je nijema,
A jarko sunce potmolo je tako.
I dokle tebe rod tvoj zebnjom čeka
Da mahneš krilima posred izbe male –
Kraj loga tvog, kud bol te surva prijeka,
Dva kandioca tu se tiho pale.
A svjetlo gori. A uzdasi hrle
Kud oblaci namrštili se sivi,...
Stabalce nade nježne ruke grle:
I ptić i cvijet na drumu nek oživi!
I neslućena, divska rek bi snaga
U svjetlu tome drhti vrh tvog čela...
O čuda gle, što stvara ruka draga –
I kad se kraj nas suza roni vrela...
Ilija Jakovljević
(1898. – 1948.)
ZVIJEZDA NA NAŠOJ PARCELI NEBA
Prozor je velika crna ptica
s očima u noć okrenutim.
Noć teče niz tamna, svezana krila –
abažur od strmih dasaka.
Ćelija je puna čekanja i žudnje
i vlažnog jesenjeg mraka.
Mi se penjemo na leđa ptice
- ona bi htjela da poleti –
i pijemo plavo jezero neba
i hvatamo zvijezdu.
Je li Saturn ili je Sirius
ili koja njihova druga?
Na našoj parceli neba
ona jedina cvate.
U našoj hladnoj samoći
samo njezina jezgra svijetli.
Zvijezda je cvijet
dragi, blistavi, čarobni,
hostija zlatna u noći.
Zvijezda je svijet
useban, zaseban, skroviti.
Zvijezda ima čudotvorne moći.
Mi bismo htjeli ubrati ovaj cvijet
i staviti ga u vazu (kad bismo je imali),
da nam vječito sja.
Hladan mlaz noći grgolji u žlijebu,
modrina tepti na vedrome nebu,
a tama u nama zja.
(HRVATSKO PJESNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE od Lovre Sitovića do danas, Drugo prošireno izdanje, priredio Veselko Koroman; Ministarstvo prosvjete, kulture, znanosti i športa Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar/HKD „NAPREDAK“, Split/IP „OBZOR“, Međugorje; Mostar/Split/Međugorje 1996.)