Charles Le Brun: Uznesenje Blažene Djevice Marije
Mirko Validžić
GOSPI VELIKOGA HRVATSKOGA ZAVJETA
Tvoj Lik nam, Majko, podari Nebo
kad Hrvat stiže u prisnoj rodni,
otada žari u srcu Ljubav,
milozvuk zvoni ugodni, plodni.
U hramu što ga Zvonimir diže
tvoje nam ruke cvjetaju širom,
blaženstvo liju Hrvatskom zemljom,
sreću nam rose božanskim mirom.
Zavjeta vječnog duga si trajna
i znamen časni što zorom sviće,
unesi svetost u naše duše,
obasjaj žarko sve naše žiće.
Otvori, Majko, svoje nam dveri
i primi djecu što stižu k tebi,
zapali svjetla dobrote blage
i sve nas milo privini k sebi.
Mi Lik tvoj drevni iz Knina kraljskog,
Solina, Sinja, Bistrice davne,
Olova kamnog i Trsat brijega
nosimo željno kao vijence slavne.
Raznesi svijetom, Putnice Božja,
slobodu, pravdu, jednakost, slogu;
bez rata, krvi, mržnje i laži;
unesi spokoj u dušu mnogu.
Ostani s nama, o Majko dobra,
ognjišta čuvaj i djecu mladu,
svima nam krepost podari jedru,
ražari vjeru, ljubav i nadu.
Iz drevne zemlje Hrvatske naše
pred Likom tvojim skupljeni sada
pjevamo sretni, kličemo žarko:
nek ljubav Božja u nama vlada.
Vječna ti slava, vječna ti hvala,
Hrvatske Svete zaštito slavna,
usreći sve nas, Marijo Majko,
ostani s nama, o Zvijezdo plamna.
Eugenija Šah
PRED SLIKOM IMAKULATE
O ima slika, što je zrem
I u snu i na javi,
I čitav duše moje svijet
O sliku tu se savi;
Nju videć, ko da oči mi
nebeske boje vide,
Nju videć, ko da sad mi Bog
Otvorit nebo ide.
Ah, pred njom ko da udišem
Dah cvijeća mirisnoga,
I mrtvi moj se diže svijet
Pun čara proljetnoga,
Na krilima duše dižuć me
Put zlatnoga vrhunca,
Gdje jednom žiće blistalo
U sjaju majskoga sunca.
I nema noćnih sjena već
Ni ledenih grobova
Ni razvaljenih hramova
Ni zakopanih snova;
Nju videć sve je jasni dan,
Sve život sladak, ubav,
Neoskvrnjeni oltar sve,
Sve vjera, nada, ljubav.
Nju videć, ko u drugi svijet
U rajski svijet da gledam
I od tog čara mističnog
Ja otkinut se ne dam;
Nju videć, moga žića led
Mah vrvi ko s vrela sjajna,
I spomen-žice dršće zvuk
I pjesma zavičajna.
Sunčani s nje treperi čar
U duši mi duboko,
Plavetnih sanja oblak drag,
Zatravljaje mi oko;
S nje davne majske priče mi
U duhu zlatnom planu,
O snježnim zboreć lijerima,
O rajskom đulistanu.
O ima slika, što je zrem
I u snu i na javi,
I svaki vlasak srca mog
O sliku tu se savi;
Nju videć kao da oči mi
Nebeske boje vide,
Nju videć, ko da sad mi Bog
Otvorit nebo ide.
Velimir Deželić st.
KRALJICA HRVATA NA SLJEMENU
Na Sljemenu gordom crkvica se diže,
A tko u nju uđe, i Bogu je bliže.
Na Sljemenu divne zastave vijore,
Hrvatskoga roda svete pjesme ore.
Uzalud nam đavo oltare svojata,
Uz nas čvrsto stoji Kraljica Hrvata.
Tko te pjesmom sluša, od milinja plače,
U grudima srce zakuca mu jače.
Kud pogleda, svuda prospe mu se cvijeće,
Zatravljeno gleda vječno pramaljeće.
Uzalud nam đavo oltare svojata,
Uz nas čvrsto stoji Kraljica Hrvata.
Hajte amo, ljudi, Božji proštenjari,
Promrzla vam srca vjere da ražari.
I zemlja se trese i ruše se hridi,
Al kroz požar svijeta u nebo se vidi.
Uzalud nam đavo oltare svojata,
Uz nas čvrsto stoji Kraljica Hrvata.
Ivan Marijan Čagalj
NA GOSPINU ŠKRPJELU
Don Graciji Brajkoviću
Htio sam biti s tvojim slikarima zatočen,
ovdje, o Gospe Škrpjelska;
kao Lovro Marinov — Dobričević
i kao "Tripo Cocoglia pittur — molin",
za jedan samo čudesno bistar, kao nebo dubok
i kao sveta Gora svijetao —
srpanjsko-bokeški dan...
Ali ti si nečujno, o Bogorodice i Djevice majko,
širila i rastvarala prostore ove šutljive
duhovne školjke,
ovdje na najosebujnijem i najsićušnijem
otoku svijeta;
na otoku kamenog leuta i zavjetne lutnje.
...I blistali su otvoreni beskraji
za neutrnjene snove i sve varave jave
uzigrana srca...
Kao da sam stajao
na smaragdnu komadu odronjene zvijezde,
koja dolazniku poklanja i jeke sjećanja
i uspomene —
na sve što je u srcu djetinjstva
treperilo kao zov ― iz iskre vremena,
iz slova vječnosti...
Htio sam biti s tvojim slikarima zatočen,
o Marijo, na bokeškom Škrpjelu,
za jedan samo čudesno bistar, kao nebo dubok
bokeško-srpanjski dan...
Ivan Golub
ADVOCATA CROATIAE
Vjetrovi šibaju krošnje
Sjenica prelijeće od stabla do stabla
Stakla staroga hrama plamte
Bogorodica šuti u tami dana
Drhtavom rukom Pavlina izdjelana
Kad na tornju udari ura rana
Kad u selu prvi se glase pijetli
Iz rake podno oltara
Pavlini bijeli izlaze
Svijeće im bijele u ruci
Usne im šapću psalme davne
Vjetar ih prati
Ptica ih slijedi
Krošnje se druže
Sluša ih ona
Remetska Madona
Advocata Croatiae
(DUŠA DUŠE HRVATSKE, Novija hrvatska marijanska lirika, priredili i sastavili Neven Jurica i Božidar Petrač, Crkva na kamenu, Mostar, 1988.)