Drago Gervais
MOJA ZEMLJA
Pod Učkun kućice
bele,
miće, kot suzice
vele.
Beli zidići, črjeni krovići
na keh vrapčići
kantaju,
mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice
kopaju.
Cestice bele, tanki prutići
po keh se vozići
pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.
Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.
Vinko Kos
RIBAR
Razbi koru i uroni u dubinu,
probi vanjsko i zađi u sredinu.
Nije ovo, zemljo, tvoje pravo lice,
sjeme je unutra, napolju su klice.
Nema zime ni starosti, boli ni jada,
nema mržnje. Izvan ovog kruga vječno dobro vlada.
Svaka rana ima lijeka, za sve gladne ima hljeba,
samo srca, srca, srca mnogo treba.
O jecajte samo i plačite gladni,
propali i griješni, prezreni i zadnji,
tvrdokorno, dušo, bori se i buni,
neka zvuk naš glasom praznine sve ispuni.
Nek prepuni se prostor plavog nebosklona,
nek zazvone zašutjela zvona.
Suton je lijep. On nas u mir vraća,
lutajućem srcu on spokojstvom plaća.
Ljubice su plave i mirise kriju,
ulazi širina u poglede sviju.
Negdje na vrh brida jedna zraka pjeva,
u kristalnu čašu zvukove nalijeva.
Nikola Polić
TIŠINA
bratu Milutinu
Na zidu visi ura stara,
U sobi mir. U sobi mrak.
Tek tamo negdje, kraj ormara,
Po podu pada žuti trak.
Na stalku note kraj pijanina.
Sa tamnih slika odsjev drag.
U sobi mir. I zvuk violina
U naša srca lije trag.
Tu često škripe daske poda.
Na sagovima umor sni.
Po sobi kanda netko hoda –
Zar to su sretni, blagi sni?
Sa sofe miris od parfema,
Taj meki jastuk žudi san.
U čaši suha krizantema.
Kroz prozor viri jorgovan.
Na zidu visi ura stara.
U sobi mir. U sobi mrak.
Tek tamo negdje, kraj ormara,
Ne pada više žuti trak.
Stojan Vučičević
PONORNICA
Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć
Ali svemoć zemlje ne smijem ni reći
Ponornica huči u meni od nekoć
Kažem li joj ime namah ću poteći
Gledam iznad sebe: ponad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
i u sebi mene, samo mene mene
Zaplele se riječi u meni ko trave
I po svakoj vlati jedna zvijezda gmiže
Jurim uzduž zviježđa, smalakšem od strave
Ja najbrži trkač što sebe ne stiže
Vičem sebi stani, gledam gore stoji
Svemir hladni; vlati, šume vlati
Nebo uvijek iste srebrnjake broji
Ko da nečim može zemlju da mi plati
Ležim ispod voćke, zri nemoć na grani
Različit sam odmah čim rukama mahnem
Naginjem se u se: ponornica vani
Gle ponire gore, ja ispod nje sahnem
I trunem pod sobom, iznad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene
Gustav Krklec
VELIKO JUTRO
Zagrlih rukom radosne vinograde,
sa dlana mi tornjevi u nebo rastu.
Vjetar se igra vrhom moje brade
kao sa krošnjom na mladome hrastu.
Rutave grudi osuše šumarci.
Na vrhu koljena jaganjci krotki pasu.
U sjenci brda zaspali su starci
i zvuci frule o pastirskom pasu.
Kako su rujni makovi i ruže!
Po cijelome tijelu cvjetaju i gore.
Nad čelom ptice i oblaci kruže,
o stopala mi pljuska plavo more.
Kroz crne klance žetelice minu.
Pjesma seljaka brazdom rebra ode.
Padaju zvijezde zlatne u dubinu
očiju mojih, kao na dno vode.
Sav sam prepleten okovima vječnim.
Kliješta korijenja stežu me i drže
kosama gorskim, koritima riječnim
dok me kiše biju, vrela sunca prže.
Hiljadu ljeta spavam tako, šutim.
Sa mojim srcem srce zemlje kuca.
O, kako jasno, kako strasno slutim
veliko jutro. Sviće! Zora puca!
(Vječne pjesme hrvatske... XX. stoljeća, priredio: Miroslav S. Mađer, SN „Privlačica“ Vinkovci, 2004.)