Vladimir Vidrić

JUTRO

Svitaše. Još bi tama u lugu.
Pan se ukaza s omašnim mijehom.
On stupi na čistac pod jasiku tanku
I tu se oglasi smijehom.

Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale na zelenoj travi.
Bile su divlje plavojke Nymphe
S bijelimi vijenci na glavi...

A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepti
Jasika širokog lista.

Pod jasikom ljupko žamore dude
A igra kolo naoko Pana.
A šumi lug – to ide vjetar
O prvom osvitu dana...

Dragutin Domjanić

PAUNI

Po parku plaviju se pauni,
Trepeće im kruna na glavi,
Na granah glediju ih tičice
I rožice drobne vu travi.

A gore na cmroku nad črnimi
Oblačeki beli su stali,
Iz njih su se dole zagledeli
Debeljkasti ajngeli mali.

I pauni plavi se gizdaju
I repe si širiju zreda...
Tak mirno je vse, samo negde je
Zadišala slatko rezeda.

Po parku je nekaj zašeptalo,
Vsi ajngeli z oblakov zgora
Nad tihu su stezu se nagnuli:
- Markiza to ideju z dvora.

Ah, ja bi njih nekaj rad pitati,
Presvetla, prelepa markiza:
Visoki chignon vaš napudrani,
Kaj smeti bi videti zbliza?!

Štel znati bi je li zaistinu
Pod onim turničkom na glavi
i Oni si krunicu imaju,
Kak v parku ti pauni plavi?!

Vjekoslav Majer

MOJ OTAC I JA

Kad otac moj i ja pođemo u šumu
na šetnju,
sve je oko nas svečano i tiho
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje med lišćem.

Moj otac, malo pognut; na šljunku stane
i sluša: pjeva ptica;
pjeva negdje visoko na vrhu grane
u velikoj tišini,
gdje leptir gore i dolje pleše
u modrini.

Pa ćutim, ja i moj otac, mi smo jedno
i ko da nevidljive cijevi
toče krv iz njegova tijela u moje
i kao da čujem klokotanje naše krvi
med zelenilom, gdje se mušice roje.

I tako mi je teško, kada znam:
svaki korak njegov
vodi ga sve bliže tami,
a svaki korak moj
sve bliže me životu vodi,
pa kao pun krivnje od njega odvraćam lice,
dok tako hodamo šumom sami,
jedan uzbrdice, drugi nizbrdice.

Pa kao dva dobra druga na rastanku
koracamo šljunkom
i sve je oko nas svečano i tiho
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje med lišćem.

Nikola Milićević

TRENUCI SITNA KIŠA

Rijeka je dana sasvim stišala svoje vode.
Bistra je do dna: vidim joj tamno srce
i čujem ga: kuca. Kuca rijeka i prolazi
podmuklim hodom. I kaže mi zbogom, a još je
tu, preda mnom, prozirna i mirna. Zbogom,
govorio sam mnogo puta, a još sam tu,
spokojan, kao da nikada neću otići.
Sitni šljunak treperi. Sitni trenuci vremena
kapaju kao kapi i odlaze, a ostaju, ukleti.
I vrbe šušte. I ja među njima stojim
zelen i šumoran. I treperim i tečem,
kao sve oko mene. A sve je tu, i šljunak,
i vrbe, i rijeka. I trenuci vremena kapaju
po svemu kao sitna suha kiša. I ostaju.
A netko će ipak otići. Možda rijeka, koja
najočitije teče? Možda šljunak s vodom?
Možda lišće s vjetrom? Možda ja? S kime?
S vodom? S vjetrom? S trenucima? Možda
zaista i samo ja, koji sam mnogo puta
govorio zbogom, a još sam tu, spokojan,
kao da nikada neću otići.

Dobriša Cesarić

U SUTON

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu –

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale:
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan – vječan.

(Vječne pjesme hrvatske... XX. stoljeća, priredio: Miroslav S. Mađer, SN „Privlačica“ Vinkovci, 2004.)