Ivo Lendić

KOROSANTI

Krist je u Hostiji bijeloj izašao iz crkve.
Mašu srebrenim kadionicama ministranti.
Prozori su ogrnuti sagovima, okićeni cvijećem.
Danas su Korosanti.

Sve je pošlo za Njim. On ide u blistavost polja,
dok Ga zvonjava silna iz praznoga prati mjesta.
U tišini dočekuje Ga samoća njiva i vinograda.
Poljskim je cvijećem posuta sva cesta.

Ide za Njim mnoštvo pognute glave (kao ono nekada);
zrelo se žito povija pred Njim, ko da Tajnu sluti.
Vinogradi lebde u visini obronaka i pružaju mladice.
Sve je kao nekad. On samo šuti.

Prostrla se pred Njim u čežnji trudom obrađena zemlja,
koju je nekad stvorila Njegova ljubav i Njegova sveta volja.
Kao anđeli posiplju pred Njim cvijeće djeca u bjelini.
Otkrila se sva ljepota janjinskoga polja.

Blista zlatna monstranca u suncu, kad On blagoslov dijeli.
Mnoštvo kleči, vinogradi se zelene, pognuto se žito jače žuti.
Sve u zanesenju žudi, da progovori kao ono nekad učenicima.
Ali On blagosivlje i šuti.

Gustav Krklec

BOG U NOĆNIM ULICAMA

U noć
toranj za tornjem pada
prozor za prozorom gasne,
u noć crnu se ruše
predgrađa, ulice, kuće,
i zvijezde svijetle i jasne.

Noć je.
U strepnjama ginu
posljednji krikovi grada,
na krovove žutih kasarna
oluja tmine pada.
Noć je.
U pandžama mraka
bijele bolnice ćute
i svi su vrtovi pusti
i svi su putevi prazni
samo slijepe daljine
nešto tajanstveno slute.
Noć je.
U hladnu vječnost
polako časovi tonu
i kaplju crne minute.
Sve je mrtva daljina
i svuda se, svuda koči
beskrajni, prazni prostor
i jeza puste noći,
ko da je crni zastor
pao pred naše oči.
Na drugoj obali, noću
istok je naše duše,
na drugoj obali, noću
naša duša ko sunce
sviće, sviće i sviće.

Noć je.
Šumore krošnje,
pjevaju stabla i šume,
putuju potoci, rijeke,
pjene se daleka mora.
O nisu oči slijepe!
O nisu duše puste!

U nama je šumor krošnja,
u nama je pjesma šumâ,
u nama je orgija mora,
u nama daleka, modra
ćutanja polja i gora.

Noć je
tiha, bez glasa,
a slijepe oči vide
kako ulicom pustom
Bog nevidljivi ide.

Ide, i oko čela
vijenac svijetla mu gori,
I samo duša sluša
u crkvama svojih tišina
pjesmu, što za njim se ori
iz beskrajnih, mračnih daljina.

Božo Lovrić

USHIT

Zvijezde! Zvijezde!
zvjezdani slap preli se s neba na zemlju
i jedna kap
taknu mi čelo
i rodi se misao
i rodi se oduševljenje,
a misô za jedan čas
pronikla u svemir,
pronikla u tajne,
što ih od iskona
čuva Bog!

Sunce je oko, a noć je vjeđa,
a zvijezde, čarobne zvijezde
to su sni
božanskog oka!

Zvijezde! Zvijezde!

Cvite Škarpa

MOLITVA

Uvijek: u svakom času života
I jutrom, i danju i noću;
I kada mi duša kliče u zanosu mira i sreće,
I kada me muči život, i kada me stišću boli,
Uvijek
U svakom času života,
Kao suncokret k suncu,
K tebi se moja duša kreće i moli,

O, daj mi, daj mi moći, mira, vedrine i snage;
Rasvijetli moje noći zrakama svjetlosti blage
Prije neg život moj klone na ovom umornom putu,
Jer osjećam, da sam bez Tebe ko suha, slomljena grana,
Što visi mrtva ko žrtva na stablu života i uzalud
Žudi i čeka sunce.

I zato
U svakom času života neka me Tvoja ruka
Prati.

O, Bože moga djetinjstva,
O, Bože života mog!

Igor Zidić

SVRŠETAK RATA

U lipnju 1945,
netom je završio rat,
povedoše me — povratnika — na more
da proplivam.
Na polasku, dade mi baka
dvije oveće suhe tikve, povezane
konopom.
»Evo ti tikav svetoga Martina prosjaka
i svetoga Jere pustinjaka.
Veži ji oko pasa i plivaj.
(Plivaj dite, Bog ti pomoga!)«
Koračajući, zabrinuto motrim prolaznike,
mislim na to što će se zbiti
otkriju li sveti Martin i Jere
da su njihove tikvice u mene.
Bolje da ih ostavim ispod tamarisa,
makar se utopio.
Zažmirivši zađem u duboku vodu
i — zaplivah.
Lagan sam kao pero:
osjećam da me drži ruka
bakinog Boga.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)