Vladimir Nazor

DUHOVI

O Duše Sveti, siđi!

Za one ognje, što su dugo gutali
Trnjake mojih strasti;
Za one vatre pastirske
Na vrhovima mojih sanja jutarnjih;
Za kresove i plamene
U moje tihe večeri:
O Duše Sveti, priđi!

Vatre su moje sagorjele. — Vjetrovi
Raspršili su dim.
U duši — prazni ponori.
U ruci — šaka pepela.
Al’ sad je jaz ko zlatan sud,
A pepel čist ko gorski sn’jeg.
Pa u to ljeto plameno,
Dok dršćem sav ko treptav list
Od daha tvoga vjetra,
Što odvijeka prolazi kroz prostore,
A tek ga sada osjećam:
O Duše Sveti, siđi!
Rođenja svoja sva ja znam.
I Smrti sve. I sve mi Uskrse.
Al’ nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.
A ja sam željan tvoga plama:
Pa da krv nova sve mi žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja r’ječ.
Ja i sad znam, da još sam n’jem
U vječnome govoru Svih stvari.

R’ječ mi ne može                   
Da zatitra u grlu,
Da zablista međ jezikom i nepcetom,
Pa izađe iz usta
Ko zv’jezda, koja govori
Treptanjem svoje svjetlosti.

O Duše Sveti, siđi!

Bez jeke sve su naše r’ječi umukle.
Al’ uzalud baš nisu
Izgorjeli trnjaci u dolinama,
Utrnule se vatre na vrhuncima,
Ugasila se sva svjetla večernja.
Naš pepel čeka na tvoj silazak.
Zrnašce svako hoće da se prometne
U sjeme; svaka r’ječ
U iskru tvoga plamena:
Pa da ih zemljom rasije
Tvoj vjetar, i sve stvoreno
Da zboreć jednim jezikom
Ko jedna duša klikne:
— Proteče ljuta krv,
Što dugo nas je d’jelila!
A, Duha puni, odsad nam je živjeti
U vječnom miru Gospodnjem! —

Ivan Slamnig

EVANĐELISTI

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.

Sa borama što pečati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisati: Riječ je bila u početku.

I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako svi se čudili.

Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko žena.

Dragutin Domjanić

REMETA

Tiha je crkva, sva srca se mole,
Tamjana koluti viju se plavi.
Rumeni rupci se sagnuše niže,
Bijelo se ruho nad kamenom savi.

A na oltaru se prinosi žrtva,
Mramor u svijeća se plamenu zlati.
Tamo je Srce, što svakom je dobro,
Tamo je ona što svima je Mati.

Onda se pjesma od svodovlja tamnog
Crkvom do sjajnog oltara sve zali,
Samo još čas su zadržat je htjeli
Glasovi djece, ti čisti i mali.

— Sunce je došlo kroz otvoren prozor,
Pjesma se proli niz selo i doli.
Sve ju je čulo: i trava i klasje,
I cvijeće šaro, i sve ko da moli.

Sve joj se klanja, ko s lahora lakog,
I oni najmanji cvjetići bijeli.
Oni se najdublje sagnuše k zemlji,
Dragu tu zemlju bi milovat htjeli.

Viktor Vida

TOBIJA I ANĐEO

U pustinji ili u Electric-baru
pod listom palme ili crnim boltama,
obnevidjela i stara,
mene će Anđeo sresti.
Anđeo od jasmina i kamfora,
biće nedokučljiva sjaja
s krilom noćnog leptira,
na kojemu je izvezeno oko.
Usnut ću na njegovu vratu
kao miran dan u gnijezdima.
On će mi dati poljubac nježni,
kojim osvijetli put,
(kad pustinja preživa korov)
ali ni duše, ni mjere
tajanstva svog ne otkriva.
Slatkoćo moga sužanjstva
Okrjepo moje vjere!

Ante Jakšić

KADA SI VEĆ DOPUSTIO, GOSPODINE

Kada si već dopustio da budem pjesnik
i da čeznem za ljepotama
koje mnogi ugledati neće,
ne daj
da mi se oči zatvore pred svagdanjim stvarima,
da mi daleki budu
putovi u dolinama snježnim
i ovo
u jutarnjem suncu drveće.
I daj da riječi mi budu zreli plodovi na grani,
da iz njih govor se javi
zatočenih bića i stvari,
da svjetlo,
koje si skrio u djelima ruku svojih,
put mi
k Tebi ozari!

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)