800px Oton Ivekovic Dolazak Hrvata na Jadran 

Oton Iveković, Dolazak Hrvata na Jadran

 

 

Stanko Vraz
(1810 – 1851)

HRVAT PRED OTVORENIM NEBOM

Prvi put kad nebu vrata Bog otvori,
Pa se tu sunčanoj javi u odori,
Zgrnu se pred njega ljudi svih naroda,
Od svih polja i gora, dubravâ i vodâ.
Tu svak višnjeg oca o nešto zaprosi
Za svoj rod i pleme, što blagoslov nosi.
Rimljan, Rus i Arap prose svijeta vladu,
Nijemac, da u svakom zanat tjera gradu,
Englez, sva brodovim da zakrilja mora,
Čifut, da trguje od dvora do dvora,
Mađar, Mongol, Turčin, da smije zemlje robit,
Kitajac, da bude vijek sâm i osobit.
Francuz laku krvcu i misao vijek zdravu,
A Grk umjetnost i naukâ slavu.
To nebeski vladar kao otac najbolji
Svakome potvrdi po njegovoj volji;
A kad se već sprema da zatvori vrata,
Eto ti na pragu još samog Hrvata!
Tu stoji zamišljen, niti što govori,
Kao čovjek, s pameću što se, kažu, bori.
„A šta ti si prosiš, dobri moj čovječe?”
— Dobrostivo njemu višnji otac reče —
„Bi li ti gospodstvo? Bi li pamet zdravu?
Bi li bojnu sreću i nje šumnu slavu?
Išti, što ti drago, al znaj, brzo beri,
Jer ov čas nebeske zatvorit ću dveri.”
Al ti se naš čovjek za ništ’ ne odluči,
Već on za vratom se češuć mukom muči.
Tek naposljed, Višnji kad se hvati kvake,
Hrvat progovori smjerno riječi ovake:
,“E, duše ti, kad si voljan na besjedi,
Pa slušaj, u kakvoj nalazim se bijedi!
Nije baš muka birat dare ma i najbolje,
Al je muka, hoće l' braći bit do volje?
Jer gdje ima ljudî tu ima i ćudi,
A kod nas je običaj već od starijeh ljudi,
Da ono samo, o čem povijeća se vijeće,
Javno se odobrava i u zakon meće,
Zato me počeka ti ovdje na pragu,
Doklem se ja vratim među braću dragu,
I doklem se tamo o tom vijeće skupi —
Starješine mudre, našeg roda stupi,
Pa što sviju volja odlukom izreče,
Javit ću ti, oče, još današnji veče.“
A nebeski vladar kao otac najbolji
Za tu mu odgodu učini po volji.

Na tom se naš čovjek vrati opet domu
Među svoju braću k rodu hrvatskomu.
Nađe ih za stolom do veselih snaša,
Gdje im zdravlje piju iz punijeh čaša.
Danas su ti, brate, uprav dobre volje,
Te već nitko ne zna, što ih drugda kolje.
Već u mozgu im slatko vince se prijavi,
Širom otvarajuć vrata srcu i glavi:
Stadoše se grlit, ljubit i bratimit,
Nema ga, tko ne bi tu u bratstvo primit.
Stade svatko mudrost po svoju raskladat:
Jedan kaže, kućom kako umi vladat,
To ti kudi čeljad, a to hvali djecu,
Drugi uznosi snagu i svoju pametcu,
Opet drugi ženu i ugledno bratstvo,
Treći svoju hrabrost, četvrti bogatstvo,
Peti lijepe dvore, polja, vinograde,
Šesti svoje pređe, pse i konje mlade.
Tako kruži riječca redom po razumu,
Dok se sve u bratskom ne smiješaju šumu —
Kô žugor pilića, kad im prospeš prosa;
Jer svak hoće mudriji da je ispod nosa.

U to i naš čovjek, koj’ još stoji u vratih,
Kad se priutiša žubor, riječ uhvati.
„Čujte, ljudi, braćo! nebo se otvori,
I Bog se sunčanoj javi u odori.
To čudo viđahu poslovi narodâ
Od svih svijeta poljâ i gorâ i vodâ.
Tu svak višnjeg oca o nešto zaprosi
Za svoj rod i pleme, što blagoslov nosi:
Rimljan, Rus i Arap od pol svijeta vladu,
Nijemac, da u svakom zanat tjera gradu,
Englez, sva brodovim da zakrilja mora,
Čifut, da trguje od dvora do dvora,
Mađar, Mongol, Turčin, da smije zemlje robit,
Kitajac, da bude vijek sâm i osobit,
Francuz laku krvcu i misao vijek zdravu,
A Grk umjetnosti i naukâ slavu.
A nebeski vladar kao otac najbolji
Svakome potvrdi po njegovoj volji.
Samo ja otidoh, nit išta izabrah,
Jer ne znadoh volje vaše, braćo hrabra!
Nu Bog se smilova, pa meni obreče,
Da će me pričekat tu, dok bude veče.
Zato vi skupite vijeće brže bolje,
Da nam bude prošnja polag sviju volje.”

Na to se od stola dignu starješine,
Pa skupno otiđu, dok im rok ne mine,
Da se u vijećnici mah posavjetuju,
Te o važnoj stvari toj odluku skuju.
Tu sad s dostojanstvom velikim na licu
Vijeća star predsjednik otvori sjednicu.
Prvo čestita si — kazuje — za sreću
Tol' mudru gospodu da skupi u vijeću;
Drugo preporučit slogu im se stara,
I da uvrijedili ne bi Višnjeg cara,
Kako, baš kô njemu podložnici vjerni,
Treba u prošnjah svojih da budu i smjerni.
Na to ustadoše govornici redom,
Tvoreć svoje prijedloge svak krepkom besjedom.
Prvi reče: „Braćo, traž’mo plodnost zemlje!”
Drugi: „Dobre pute, da nam ne zadrijemlje
Lijepa trgovina!” Treći: „Mudre brade!”
Četvrti: „Da svoje se dokopamo vlade!”
Peti kaže: „Novce! jer novac je lovac;
Na taj Ijepak idu knez, pop i trgovac!”
Šesti još primetnu: „Šta bogčarit treba?
Dok je zemlje nama, bit će i po kus hljeba
Dok je starijeg glava, bit će i mudrijeh brada,
Nije još ni vladarâ nestalo nikada;
A novac će i k nama doć’ bez grdne muke,
Jer ta ptica leti od rukû do ruke.
Nu ako doista stalo vam je u volju,
da pošaljemo prošnju k višnjemu prestolju,
A vi, okanivši prosjačkijeh se tralja,
Prosite poštenja svetost kako valja,
Još da vam zavjeri i sreću junačku,
Dodavši i slavu, tu sreću ulačku (1)” —
Iza toga i sedma pamet se ustane,
Predlažući mudra Bog zna jošte šta ne;
Nu i tome prekinu riječ, prije no zaglavi,
Opet drugi, mnijuć, da je Solon pravi.
Nakon se ispuknu mlad deliberator (2)
Koj’ hoće da svakom mozgu bude mator (3),
Pravda se i inati i kriči i buči,
Samo da na njeg’vu ruku se odluči.
Jedan jedin šuti drijemajuć pri stolu,
Tek se katkad glaseć s kakvijem „hm!” u kolu.
Uz tu buku prođe otpodne i veče,
I tek pod noć „prežeš” (4) odluku izreče;
Sad tek na vrat na nos slaže prošnju pisar,
Te se s njom pred nebo otpremi poklisar,
Ali već u zao čas po sreću Hrvata,
Jer poklisar nađe zatvorena vrata.
I od to doba njemu sve slabo uspijeva:
Zdravo sije žito, a rađa mu pljeva;
On izvodi mačem djela vrijedna slave,
Al drugi nje vijencem vjenčaju si glave;
On i brižno radi u poslu trgovâ,
Nu i taj mu pada trud bez blagoslova;
Ni na polju znanja nije bio baš ćorav,
Al i te mu trude meću u zaborav.
Tako on zaosta do danas bez sreće,
Što onda predugo vijećalo mu vijeće.

* * *

Oj braćo Hrvati! ustan’te iz groba!
Protarite oči! Evo ti opet doba!
Pogledajte, nebo opet se otvori,
Bog na vratih stoji u sunčanoj odori:
S prošnjom nahrupiše poslovi narodâ
Od svih svijeta poljâ i gorâ i vodâ.
Svi nose od njega već po krasne dare,
A vaš dom drijemajuć tek si oči tare.
Dočim još ne znate, što vam uprav treba,
Drugim već na polju cvatu vlati hljeba;
A pravdanjem pustijem dok tratite vrijeme,
Žitnice si puni svako ino pleme.
Za vrat s mudrovanjem, pa na posao ajte,
Koj’ vas davno čeka; jerbo, braćo, znajte,
Što bi kazivali djedi i babe naše:
„Tko god dugo sedla, bogme kasno jaše,
A tko: — Bih li sedlao? — pitajuć oklijeva,
Taj ni do pol puta doći ne dospijeva.”

_______________

1 (tur.) – vjesnica, glasonoša
2 (lat.) – vijećalac, vijećnik
3 stariji, pretpostavljeni
4 (lat.) – predsjednik

 

Petar Preradović
(1818 – 1872)

NAŠA ZEMLJA

ZEMLJO naša, zemljo mila,
Slavna majko roda slavna,
Ti kolijevko starodavna
Gdje se rađa hrabra sila,
Od vjekova koja svede
Krstu brani svete međe!

Gizdava si, ponosita
Zatočnikâ svojim dikom,
A na užas protivnikom
Kao groblje glasovita.
Do dva svijeta što se kolju
Mejdan dijele na tvom polju!

Po ravnicah i po gorah,
Preko šumâ zelenica,
Izmeđ rijekâ srebrenica,
Pa od mora sve do mora
Ti se stereš divnim sagom,
Ti se kitiš svakim blagom!

Žarkim suncem, modrim zrakom
Smije ti se Otac s neba,
Imaš vina, imaš hljeba,
Imaš svega srcu svakom
Kom si mila ti u svemu
Te sve tvoje prija njemu!

Obiluješ svakim miljem:
Milim zvukom guslo-žicâ,
Milom krvi ljepoticâ,
Cvatiš smiljem i koviljem,
I na uzor u sve glase
Oriš s divnih pjesama se!

Oj, sve tvoje krasno li je
I premilo svakom sinu
Koj’ ne ljubi majku inu,
Koj’ pastorkom tebi nije,
Već uz hranu tvojim kruhom
I tvojijem diše duhom!

Zato, sinci zemlje ove,
Prionimo k njojzi dolje!
To je naše sveto polje
Na koje nas život zove
Da radimo, da tvorimo,
Da se na njem proslavimo!

Stojimo čvrsto na tlu tome,
Stojimo svi u jednom kolu,
Svoju zemlju, makar golu,
Sačuvajmo rodu svome,
Na njoj život da mu pravi
Tuđi korov ne zadavi!

Prah pod našim koracima
Prah slavnih nam pređâ to je,
Prah Zrinjskoga i Hrvoje
I mnogijeh sličnih njima.
Bud’mo i mi vrijedni dosti
U njem shranit svoje kosti!

 

August Šenoa
(1838 – 1881)

KLEVETNIKOM HRVATSKE

Ni riječi više! Već ste dosta
Nagraktale se, crne vrane!
Dogrdila nam vika prosta
I kleveta vam na sve strane;
Uzavrila je naša krv,
Uskipila je nama žuč,
Gdje potajice ruje crv,
Gdje himba gasi našu luč,
Gdje zlobnik svuda baca blata,
Amanet ružeć nas Hrvata.

Kad cijelim svijetom išla tužba
Na ljudoždere, na barbare;
Hrvata kada pogna služba
Da, vojnik, svuda pali, tare;
Kad slijedeć tuđeg bubnja grom,
U dalek ponije glavu kraj,
I dok je njegov kukô dom
On tuđem domu donije vaj;
Kad svijet nas kleo, nam se smijô:
Ej! jelte, to je Hrvat bio?

Kad nemilomu nalik paši
Po ropskih leđih našeg puka
Stupahu bijesni velikaši,
A bič im tresla ljuta ruka;
Kad seljanin naš bio glup,
Kad seljanin naš bio rob,
Kad u srce kô nož mu tup
Sve rivala se huda kob,
Kad svaki bijes ga derô, bio:
Ej! jelte, to je Hrvat bio?

I kad tu zemlju pustu, gluhu
Raskrojiše na male peče (1),
Da kô po Isusovu ruhu
Tuđinac po njoj kocke meće;
Kad Franak, Turčin, Mlečanin,
Rastrovaše nam svaki tren;
Kad Hrvatske nam majke sin
I svakog bijesa bio plijen;
Kad nitko nas ni pisnut smio:
Ej! jelte, to je Hrvat bio?

Da, Hrvat — svakom strancu sluga,
Da, Hrvat — tuđoj ruci cijepac,
Da, bijedan prosjak, vrijedan ruga,
I glupak, gluhak, podlak, slijepac,
Grdoba ljudska za taj svijet,
U ljudskom kolu mrtav panj,
Na tuđoj njivi samo smet,
Ni vrijedan da se pita za nj,
Da trak ga sunca božjeg grijô:
Ej! jelte, to je Hrvat bio?

Al sad, gdje grobna kora puče,
Gdje zvijezda nam vrh čela zasja,
Pomlađeno gdje srce tuče
Žestinom punog gromoglasja,
Gdje iza bijede, muke, zla,
Povratio se vid i sluh,
Gdje žarom drhtnu duša sva,
Slobode gdje nas dirnu duh —
Sad grakće crnih vrana jata:
Ta nema, nema već Hrvata.

Iz mrtvoga se prenuv kala
Međ ljudî i mi sad smo ljudi,
I naša svijest nas spasit znala,
Izmamit ploda našoj grudi,
Duhova skupit dičan broj,
Razgalit neba jasni svod;
To naše sjeme, naš je znoj
Po božjem pravu naš je plod,
Al crnih vrana grakću jata:
Ne! Ne ima žetve za Hrvata.

I sjetismo se što je slava,
I sjetismo se stare knjige,
I sjetismo se našeg prava,
Pošteno to nam jarnu brige;
Uz druga prista vjeran drug,
Sve, sve si stvorio Hrvat sam.
Orača bijednog skromni plug
Sagradio je znanja hram;
Al crnih vrana grakću jata:
Ta gdje je šaka ta Hrvata?

Ej dođite, vi mudrovani,
Naoštrite si silnu pamet,
I traž’te, od čega li smo tkani,
I čije krvi nam je zamet.
Šta znate? Sladak nam je kruh
I vrela kap i topla peć;
Utovit zna se tuđi puh,
I lijep se novac daje steć,
To sve će naći vrana jata;
Al nigdje, nigdje baš Hrvata.

Nu pitajte nam zelen-gore,
Protrijebite nam naša sela,
Poglednite uz sinje more,
l ovaj narod kršna tijela.
Pa pitaj narod: što si baš?
I reći će ti bistra svijest.
Ja Hrvat, a to kraj je naš,
Tu naše srce, tu nam pest,
Što nemilice svakog hvata,
Koj ne zna, ima l gdje Hrvata.

Maleni jesmo, istina je,
Al pitaj redom prošle vijeke,
Sve pitaj ove zemlje kraje,
I prolivene krvi rijeke,
I svako će ti glasno reć:
Taj lijepi kraj, to sveto tlo
Po pravu znao Hrvat steć,
Što ima, i zavrijedio;
Po sablji, duhu baština ta
Svojinom pravom jest Hrvata.

Šta tražite? Da zavrgnemo
Svoj rodni kraj, što svak ga ljubi?
Da naše ime bude nijemo,
A tuđe da se svuda trubi?
Da potratimo djeda znoj,
Da slomimo si štit nam drag?
Da izbrišemo spomen svoj?
Hrvatu da je Hrvat vrag?
Da ono što je svijetu sveto,
Nam bude crno i prokleto?

Ne! Borci jesmo čovječanstva,
Sloboda duha nam je geslo;
Branikom bjesmo od tiranstva,
Sa duše nam se igo (2) streslo;
Nek žive svatko, gdje je živ,
Nek svaki slijedi pravde smjer,
I nitko nikom ne bud’ kriv,
I brat da nije bratu zvijer:
Da ljudi što ih zemlja broji,
Slobode sinci, budu svoji.

Slovinstva jesmo drevna grana,
Zelena jošte, Bogu hvala!
U slavskom nizu od đerdana
Ko dragulj naša slava sjala;
Slovinke majke junak sin
Hrvatom će se Hrvat zvat,
Ni Josip niti Benjamin,
Jer ravan nek je bratu brat:
Pa znat će crnih vrana jata,
Da jošte žive rod Hrvata.

______________ 

1 (tal.) – komad, dio
2 jaram

 

Silvije Strahimir Kranjčević
(1865 – 1908)

HRVATSKOJ

RASKRIVAJ se raju, planite, nebesa,
S anđeoskog plama u tom trenu svetom.
Kad s nje kopren skidam - u prah, oj, čudesa,
U prah pred tim boštvom, pred tom ženom spetom!
Suzna su joj lica, o rukû joj visi
Sa krvavog gvožđe zahrđalo znoja - - -
Je l’ to tebe gledam, jao, kakva li si,
Izmučena majko, oj, Hrvatsko moja?!

Na skršenih daskah drhturiš li tako,
Kraljice moguća, nesretna i tužna,
Poduprijev si glavu, trajuć koje kako,
Tuj li, majko, čekaš čas pokopa suzna?!
Oj, zar zbilja misliš, da ti usnut valja,
Oj, zar zbilja ćutiš, grob da čeka tebe?
Lažna ptica kuka: prah da zadnjeg kralja
I budućnost našu zauvijek pogrebe!

Ne! ti nisi tužna, jer o žiću dvojiš - - -
S tegotnijih rana padaš u očaje!
Ko silovit vihor ti uzdahe rojiš
Al da kuneš sina, srce ti ne daje!
Gle, to srce, majko, milosrdnog dara,
Mileno i krasno kao doba cvjetno,
Gle, to srce puno nebeskoga žara,
Mila moja majko, nije, nije sretno!

Što ćeš? Je l’ da kucaš neljudem o vrata,
Da moljakaš ono, što te Bogom patri - -
Joj, tà tebi mnogi ne bi od Hrvatâ
Dao ni da žila otopiš o vatri!!
Već bi klete ruke pograbile tebe,
Uz konopac da te preprodadu griješno;
Što da majka ti si — mareć tek za sebe,
Osim zvonke kovi, sve je njima smiješno!

Već ti gledaj, majko, gdje pred tobom pada[m],
Sretan, jer bar tebe majkom zvati smijem!
Tuj u krilo tvoje mlado čelo skladam
Tuj o tvojem vratu dug zagrljaj vijem!
Sve je moje pusto, cijelim, majko, plamom
Pred tebe se spuštam, jer si sve mi milje;
Jednom dušom dišem — tebi žrtvovanom,
Jednu crkvu imam — tvoje to okrilje!

Tuj ti mlađan kažem: da nas ima dosti,
Prokušanih bijedom, odojenih jadom,
Što nećemo živjet kao od milosti,
Već podignut tebe ma i krvnim radom!
Do trpećeg križa oko svih nas nosi,
Zapinjuć o čelo propetom božanstvu,
Zavidna nam usna krunu onu prosi —
Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu!

Oj, Hrvatsko sveta, kad ću tako za te
Pod žrtvenik klonut čela moći vedra?
Kad te, majko, traci slobode pozlate,
I mrtva će meni uzdrhtati njedra!
Možda za te slave ti ćeš, tugo moja,
I moj uz grob stati pa zaplakat tio:
„Snivaj, tužna žrtvo, iza nepokoja —
Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!"

A sad, majko mila, dok se jošte bijem,
Daj, da s puta tvoga nikad ne bih skreno;
Pusti, da ti ruke o vrat slatki vijem —
Ta da tebe nemam, jur bih davno sveno!
Ti me tako krijepi, ti me vodi sobom
Kroz trnje sve tamo, gdje je slava tvoja —
Da uzmognem, majko, vragu ti nad grobom
Kliknut: „Zdravo, sretna, oj, Hrvatsko moja!”

 

(JEZIK RODA MOGA, Izbor iz hrvatske lirike 19. i 20. stoljeća; Ivo Zalar, ABC naklada, Zagreb, 2004.)

Čet, 22-02-2024, 19:04:26

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.