Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo, 29. listopada 1908.), hrvatski pjesnik, najznačajniji pjesnik realizma; pravaški političar. Završio je učiteljsku školu. Radio je najprije kao učitelj, a kasnije profesor u Sarajevu. Uređivao je književni časopis „Nada". Najvažnije zbirke pjesama: Bugarkinje, Izabrane pjesme i Trzaji. „Konciznost izraza, uspjele pjesničke slike i refleksije o životnim pitanjima, kao i dostojanstvo pjesničkog poziva koje pjesništvu daje izuzetno značenje u cjelokupnoj kulturi, utjecale su na kasnije hrvatsko pjesništvo do to mjere da se Kranjčević drži jednim od utemeljitelja novije hrvatske poezije". (M. Solar, „Književni leksikon", Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 200.). Objavljujemo Kranjčevićevu pjesmu „Moj dom", jednu od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama uopće. (dd)

Silvije Strahimir Kranjčević: Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

(Silvije Strahimir Kranjčević, „Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.225.-226.)