Tomislav Marijan Bilosnić Uskršnja molitva za Zvonka

Ja sanjam: poleti, poleti, poleti u sunce žarko
i ja vidim kako letiš, letiš visoko.
Ja vapim: doleti, doleti povrh naših kuća
i spusti se u tminu slobode.
Ti nisi tako daleko
koliko te ne možemo vidjeti.

Bože, neka u ovoj pjesmi anđeli nađu mir
neka niz stihove njene poteče svjetlost
ista kao što je ona od tvojih uzdaha
na zidovima tamnice.
Neka Uskrs povrh križa uskrsne
neka sunce i noć našu osvijetli!

Da mi je samo znati gdje si
da mi je znati odakle zoveš
da mi je čuti, Zvonko, tvoj zvonki glas
da mi je znati kako si.
Julie mi o svemu govori
ali koliko ja razumijem kuća je drukčija.
Dobrodošao u zrak,
dobrodošao u nebo!

Ili smo mi to zaboravili dan
kada si bio u nebu
jesmo li zaboravili kako smo i dalje tamo
jesmo li zaboravili ime čovjeka
samo zato da bi ugodili neprijateljima.
Nitko više neće moći vratiti sedamdesete
nitko ih čak neće ni razumjeti
jer više nema one mladosti
više nema onih dječaka
kojima nije bilo teško ostati djecom
do smrti.

A ti, jesi li zaboravio kamen
sjećaš li se kako izgleda vrt
vidiš li nebo u kojem si vjetar
čuješ li srce koje je sada hrvatska zemlja.
Ili si, prijatelju, umoran od samoće
dok su ti verige najbolje društvo.
Jesi li umoran od naših priča
ili ti je laž jedina utjeha.
Neka Uskrs povrh križa uskrsne
neka sunce i noć našu osvijetli!

Svi dječaci s kojima si letio
iznad oblaka
već su se vratili kući
u sela s bunarima.
Samo ti, samo ti čekaš
da svi zaborave
kako izgledaš
kako bi te mogli prepoznati
u svakom licu čovjeka.

Ako ikad čuješ od zidova
da ti je netko poput mene pisao
pomisli da je to jedina pjesma
jer više nema nikog tko bi nam s neba
bacio poruku.
Nitko nam u letku neće ispričati prošlost
nitko se više neće ispovjediti
tako da mu ne oproste grijehe.
Neka Uskrs povrh križa uskrsne
neka sunce i noć našu osvijetli!

Lako je reći: održi vrelu krv
održi vatru, oganj održi
domovina je velika i vrela
dok u ogledalu tvojih očiju leži.
I budi visoko, tu gdje jesi
u nebu, u snu sa svojom braćom.
Lako je pustiti suzu na tvoj dlan,
ali nitko ne želi unijeti plamen,
nitko ne želi otvoriti vrata
samo zato što vrata vode u prošlost
u mrak i u san
u priču o djetetu i majci
u kojoj se uči kako se za domovinu
prezir prihvaća.

Zemunik, Veliki petak 2008.

Zvonku Bušiću, hrvatskom domoljubu u američkom zatvoru.