Rat za Dubrovnik po drugi put

Prikazivanje dokumentarne nizanke Rat za Dubrovnik, potaklo me da podsjetim javnost na – danas zaboravljeno i prešućivano - prvo rusko-crnogorsko haraćenje Dubrovačkom Republikom koje se odvijalo 1806. Uostalom, neki od zlokobnih tragova tog prvog zločinačkog pohoda Svetog Pravoslavlja bili su uočljivi po dubrovačkoj okolici sve do jeseni 1991. Na žalost tada se na potomke starih Dubrovčana i Konavljanja okomilo novo, još okrutnije, potomstvo pravoslavnih hordi. Umjesto insignija carske Rusije, nosili su one JNA. U Gradu nije bilo Francuza, niti je bilo u pitanju zauzimanje Boke kotorske. Ubijali su, rušili, palili i haračili u ime srboslavlja.

Vraćam se 205 godina unatrag! Bit ću malo opširniji: možda bi podaci mogli poslužiti za sinopsis nekoj budućoj - hrvatsko-francuskoj - povijesnoj nizanki / filmu!

Zbivanja 1806.

DubrovnikMirom u Požunu (Bratislavi) sklopljenim 26. prosinca 1805. između Napoleona i Franje I, obavezali su se Austrijanci predati Francuzima: Istru, Dalmaciju, Boku Kotorsku i jadranske otoke sa svim utvrdama. Međutim, dok su francuske trupe u proljeću 1806. sporo napredovale kroz dalmatinska bespuća, u Boku stižu ruski ratni brodovi te u dogovoru s Crnogorcima i dijelom Bokelja preuzimaju od Austrijanaca sve utvrde bez ikakva otpora. Tako je počelo ostvarenje ruskog plana za prevlast na Jadranskom moru. Francuska vojska pod zapovjedništvom generala Lauristona ulazi u Dubrovnik 27. svibnja 1806. da bi ga "privremeno" okupirala dok im Rusi ne predaju Boku Kotorsku. Rusi, da bi se suprostavili Francuzima i kaznili Dubrovčane, zaigraju tada na kartu pravoslavlja. Osim Crnogoraca, u veliki vjerski rat pozovu i pravoslavne stanovnike Hercegovine i Bosne, a neke čak iz Vojne krajine. Ti dobrovoljci trebali su "sobom ponijenti na konju svoju hranu, jer je imao u ratu svak da misli na sama sebe"! Da bi ih pridobili što veći broj, obećaju im bogatu pljačku. Oni iz obližnjih krajeva od davnine su gajili duboku mržnju spram katolika Dubrovačke Republike "koja bez oružja bijaše podigla na obroncima svojih gora neprohodnu barijeru između sebe i tursko-bizantinskog slavenstva".

Već 30. svibnja dođe do prvog ozbiljnijeg okršaja kod Zvekovice. Stotinjak Francuza borilo se pet sati protiv tri stotine Crnogoraca. Pristigla neprijateljska pojačanja prisile Francuze da napuste Cavtat 3. lipnja. Stanovništvo se povuče s vojskom spašavajući najnužnije. Međutim kada pravoslavna rulja upadne u taj starodrevni gradić "oni po azijatskom običaju pretresu preostale domove, opustošiše kuće u gradu i okolini, u čemu ih – piše admiral Senjavin caru Aleksandru – nismo mogli sprijećiti."

DubrovnikNapoleonove vojnike, koji su vojevali po mnogim evropskim ratištima, naročito iznenadi i zaplaši okrutni postupak sa zarobljenicima i ranjenicima, kojima odreda "sijecahu glave i noseve"! Kao svjedočanstvo citiram pismo koje je general Lauriston uputio po posebnom tekliću ruskom vrhovnom zapovjedniku Senjavinu:

Dubrovnik, 8 lipnja 1806.

Gospodine generale, Vi ne možete ne znati za barbarski način ratovanja Vaših vojnika i onih što ratuju pod ruskim zastavama; u ratu je taj način do sada među uljuđenim narodnima bio nepoznat. Ne govorim samo o pljački i požarima koji se posljednjih osam dana oboriše na nesretne stanovnike neodgovorne za ovaj rat. Europa će izreći svoj sud o njima. Ali ima nešto drugo, gospodine generale, na što mi je red tražiti od Vas odgovora.

U nekoliko bojeva ovih posljednjih dana, ja sam vidio šest francuskih vojnika, odsječenih i na najužasniji način unakaženih glava. Ja sam o tom izvijestio Nj. V. Cara Francuza i kralja Italije. Vi znate da u Francuskoj ima 18.000 ruskih zarobljenika i da se s njima tamo postupa na najčovječniji način. Rad sam vjerovati, gospodine generale,da ćete podsjetiti Vaše postrojbe i one što se bore pod Vašim zastavama na prava ratna načela.

Međutim, sve je bilo uzalud. Rat neuljuđenih pravoslavaca postajao je sve okrutniji...

Na Gornjem Brgatu, 17. lipnja, dok je francuska bitnica tukla ruske redove, crnogorska rezerva – skrivena na turskom teritoriju (!) za kosom koja silazi k Trebinju – napadne ih s leđa. Odred generala Delgorguea nije se uspio izvući. Teško ranjenom genralu, Crnogorci kličući od radosti, odsijeku glavu. Zatim je nataknu na kolac te s njom i "krstašima" u povorci krenu na Srđ, gdje urlajući poput ljudoždera triput obigraju naokolo kapelice!

DubrovnikGeneral Lauriston duboko potresen sramnim činom pisao je 25. lipnja knezu Eugeneu:

Vaše je Carsko Veličanstvo bez sumnje obaviješteno o barbarstvu neprijatelja prema našim zarobljenicima i ranjenicima: vođe ovih barbara plaćaju po zlatnik za svaku odrubljenu i njima donesenu glavu. Eto s kakvim se razbojnicima udružuju Rusi! Kakve li pouke civiliziranoj Europi!

Poslije odsudne bitke na Gornjem Brgatu, Francuzi se povuku u grad zajedno sa stanovništvom iz okolice "Nastade strašno komešanje na gradskijem vratima. Žene, djeca nahrupiše na most, padoše u rov, mnogi slomiše noge, mnogi ostadoše smećeni ili zadušeni..." Oko 17 sati general Lauriston naredi neka se zatvore gradska vrata. U predvečerje rusko-crnogorske straže zauzmu padine Srđa, a jedan odred zaposjedne bez otpora gruške utvrde. Iste noći neprijatelj presijeće dovod pitke vode. (Na sreću grad je tada obilovao gustijernama.) Ruski mornari zaplijene brodove usidrene u gruškoj luci.

Počinjala je dvadesetodnevna opsada Dubrovnika. U gradu se okupilo oko 15.000 civila i 1.200 francuskih vojnika. Žita je bilo za četiri mjeseca, ali ostalih namirnica veoma malo. Lauriston objavi niz opsadnih naredbi. Svaka obitelj morala je dostaviti popis namirnica. Svi koji nisu željeli ostati kao i oni što nisu imali sredstava za opstanak, morali su odmah napustiti grad bez prava povratka. Iz kuća se nije smjelo izlaziti poslije 20 sati. Voda se dijelila po jednu pintu (0,913 litre) dnevno. Bijela zastava Sv. Vlaha spuštena je s utvrda, a istaknuta francuska trobojnica.

DubrovnikŽeljni razaranja, zapjenjeni pravoslavci uzvuku teške brodske topove na vrh Srđa. Bombardiranje počne 20. lipnja poslije podne. Prve kugle pogode palaču Sorkočevića u kojoj je odsjeo general Lauriston. Austrijski konzul Timoni postavi na krov svoje kuće austrijsku zastavu, nadajući se da će ga zaštiti od topovskih kugli. Bombardiranje se nastavljalo, pogođena je Crkva sv. Marije, novoosnovana vojna bolnica, više palača u kojima su se nalazili časnici. Poraste broj ranjenih. U jeku topovske paljbe tajnik francuske ambasade u Beču La Grange pođe s austrijskim konzulom na Senjavinov brod. Pregovori nisu urodili plodom.

Francuski topnici s Minčete uspiju ušutkati dva topa na Srđu. Kod Svetog Jakova iskrca se 500 ruskih vojnika. opljačkaju Konao, a bitnicu na Srđu ojačaju s još šest oruđa. Padaju kugle od 30 i 60 funti. U međuvremenu, 26. lipnja, parlamentarnim brikom stiže novoimenovani austrijski komesar grof L'Epine. U društvu Lauristonovog komornika Thiarda posjeti Senjavina. Bombardiranje bude prekinuto samo od podne do 21,30 sati. Zatim se nastavi nesmanjenom žestinom. Budući da je oskudica sve više pritiskala opsjednuti grad, 29. lipnja Lauriston naredi neka se oko 2.000 Konavljana (od toga 1.500 djece) vrati kućama. Očevidac ovako opisuje taj potresni prizor:

Jedan sam čovjek praćaše porodicu ako je takvu imao. Ako li je nemaše, davaše mu se jedna da je isprati. Tako se izmegju sedmoro čeljadi, jedne žene i troje, četvoro djece, vigjaše jedan muški gdje ih vodi. Mnoge majke imahu po jedno dijete na prsima i u utrobi, a za ruku držahu jedno treće koje opet vogjaše maloga brata ili sestricu. Kogod mogaše da nosi štogod u ruci ili na plećima bijaše natovaren kakijem zamotom.

DubrovnikI same majke nošahu torbe na plećima. Mali kakav, vodeći ili noseći u naručju mlagjega brata, imaše da se stara o mazgi ili o tovarčiću koji nosaše sve preostalo poljsko blago one nevoljne čeljadi. Misao pak da će taj svijet biti možda potisnut u grad kako bi se ovaj od gladi predao, ili da će izginuti putem, paraše srce svakoga gledaoca. Govori se da im bijahu stavili na volju da ostanu ili da pogju; da mnogi gospari ne šćahu da ih puste uz prkos nestašici hrane, ali oni nesretnici bijahu se uopće riješili na izlazak. Tako slatka bijaše pomisao na mjesto rogjenja! A tako strašna bjaše opsada, da ne mareći za opasnost, izlažahu iz grada sa nekim osjećajem zadovoljstva...

Ta tužna povorka stigne do Svetog Jakova. opsadna vojska ih ne propusti i oni se poslije uzaludnih pregovora vrate u grad. Noću 30. lipnja na 1. srpnja odred od 150 francuskh vojnika pokuša uzaludni prepad od strane Pila. Pravoslavci ih suzbiju i odmah zapale "najljepše kuće na Pilama i u Gružu". Čak zapaljivim kuglama počnu gađati i središte. Građani predlože formiranje dubrovačkog odreda, ali Francuzi ne pristanu. Sutradan, po naređenju vrlog vladike crnogorskoga, Petra I Petrovića Njegoša, opet se pale kuće na Pilama. Dođe do manjih okršaja. Sa Srđa neprijatelj valja veliko kamenje put grada. Bitnici na Srđu pridodan je velik mužar. Panika u opsjednutom gradu dosegne vrhunac. Petorica članova malog vijeća zatraže 5. srpnja audijenciju kod Lauristona. on ih ne htjede primiti. Tada mu upute pismenu predstavku. Lauriston im odgovori, da ako se toliko boje, neka se sklone u velike kule. Uplašeni narod ispuni "Divonu, Malu Braću, Rozario, stranje ulja, vina, magazine, Rupe..." Strahovali su da će ostati pokopani pod ruševinama Dubrovnika, kao u vrijeme velikog potresa 1667. godine. Sve je to stoički promatrao iz svog stožera smještenog na Bosanki, vladika crnogorski Petar, udobno zavaljen u "slamnici s razapetim suncobranom nad glavom"! A njegovi čarkaši nadomak gradskih zidina posprdno su dovikivali "da se gospođe neće više onako raskošno odijevati kad oni dođu u grad"!

Ipak, bio je to zadnji dan strašna bombardiranja. Usiljenim maršem put teritorija Dubrovačke Republike nastupao je general Molitor sa 2000 vojnika. Znajući da pred sobom ima daleko brojnijeg neprijatelja, posluži se lukavstvom. opsjednutom Lauristonu uputi poruku da stiže sa snagama jačine 10.000 momaka, ali glasniku reče neka se dozvoli "zarobiti". DubrovnikRusi nasjednu i povjeruju da je podatak točan. Osim toga, kada stigne na uzvsinu iznad Rijeke Dubrovačke, Molitor naredi dvjema četama neka marširaju u kolonama dvojnih redova sve dok su neprijatelju na vidiku, a kad se dohvate zaklona neka se zaobilazno vrate. Zato su ruski osmatrači potvrdili da Francuzi nastupaju s ogromnim brojem vojnika.

Stigavši 6. srpnja na Golubov Kamen, Molitor prijeđe preko teritorija turske Hercegovine, pa je već oko 11 sati bio na granici kod Carine. Njegova prethodnica, u kojoj je bio i odred Dalmatinaca pod zapovjedništvom potpukovnika Nonkovića, sukobi se s Crnogorcima koji se povuku. Oko 14 sati bio je na Brgatu. Pravoslavci se stanu povlačiti put mora. Iznenađeni Dubrovčani primjete užurbanost u neprjateljskim redovima na Srđu. Oko 20 sati prve Molitorove čete bile su na Bosanci. U gradu zavlada oduševljenje:

Sve bijaše živo, mahnito. Izmiljeli građani miješahu se, grljahu se, vikahu, plakahu od radosti, blagodarivahu svetomu Vlahu i kotorskijem mučenicima Petru, Andriji i Lovrjencu čiji se onog dana praznik svetkovaše. Rasvijetliše se domovi. Po krovovima, po prozorima, glava do glave, pomamljeni svijet vikaše od same potrebe vikanja i kretanja. Poslaše Molitoru iz grada vode, vina, obroke za izmorene vojnike. Čudnom ironijom istorije Dubrovnik bijaše prinugjen da slavi vojsku osvajačku kao osloboditelja...

Tijekom popodneva, dok su se povlačili, Rusi zapale Gruž, Zaton, Trsteno i Orašac. Također zaplijene sve dubrovačke brodove koji su se zatekli u tim mjestima. Potpale i drevno brodogradilište. Francuzima su pali u ruke jedino topovi bitnice na Srđu. Neposredna blokada grada bila je razbijena, ali se uspostavi nova na području Konavala koja je priječila dovoz hrane u grad. Senat zahvali i službeno čestita Molitoru. Lauriston objavi proglas na francuskom i hrvatskom jeziku u kojemu izrazi žaljenje zbog stradanja grada i pohvali strpljivost Dubrovčana. Devetog srpnja velika, raskošna procesija s "Gospom od Porata i moćima Svetoga Vlaha" obiđe čitavi grad...

Veći dio službene dokumentacije o počinjenim štetama i zločinstvima nad pučanstvom (ankete, tužbe, zapisnici i izvještaji) koji se nalazio u dubrovačkim pismohranama, nevidljiva je ruka uklonila tijekom idućih dvadesetak godina. Pretpostavlja se da je to djelo nekih od "podanika" Republike koji su i sami sudjelovali u tom "svetom" ratu. Na sreću, ostala je građa sačuvana u stranim arhivima. Zla uspomena o haračenju pravoslavnih hordi od Cavtata do Slanoga prenosila se s koljena na koljeno. Kada je 1852. u Dubrovniku boravila svjetska putnica i književnica Ida von Duringsfeld šetajući po Konalu, Gružu, Lapadu i Rijeci Dubrovačkoj vidjela je još uvijek ostatke napuštenih popaljenih kuća i ljetnikovaca. Tada je shvatila zašto Dubrovčani "preziru svoje susjede istočnog obreda" i otkuda tolika antipatija spram "Vlaha" i "Grka".

Na kraju pitam se, jesu li ovi događaji zabilježeni u hrvatskim udžbenicima povijesti!?

Frano Baras

 

DODATAK

Evo nekih potresnih pojedinosti o divljaštvu i svireposti rusko-crnogorskih ratnika:

Oko 6.000 ljudi, podvojenijeh u odrede, sunovrate se na Ploče, na Pile, na Gruž, na Rijeku sve do Slanoga, paleći i pljačkajući sve najljepše i najimućnije domove. Kuće bivahu najprije potpuno opljačkane. Preobuke, kuhinjsko posuđe, pokućstvo, sve što bijaše dobro i lijepo otimaše se. Gramzeći, kako svi primitivni narodi, za željezom, crnogorske, primorske i ruske čete dizahu sa vrata, sa prozora, sa pokućstva sve što imaše gvožđa. Slamnjače služahu za paljenje domova. Gdje se ne podmećaše vatra, tamo dom bijaše preturen od vrha do dna. Silažahu u gustijerne, po vrtovima kopahu skoro razrivenu zemlju da nađu sakriveno blago. U istoj namjeri rušahu po crkvicama oltare, otvarahu grobnice, preturahu lješine, dizahu sa raspeća gvozdene čavle. Dioba bi se plijena vršila pod nadzorom Rusa, u većini slučajeva na brodovima. Tamo bi redovno buknula raspra između saveznika.DubrovnikRusi pridržavahu sve što je najboljega bilo: preobuke, ogledala, mramorne stolove, pozlaćene stolice, kuhinjsko bakreno posuđe itd. Crnogorcima ostajaše, sjem stoke, ono što mogahu nositi u torbama. Bokelji ne dobiše ništa, ma da su, govori Appendini, bili među prvijem tvorcima opsade. Svakojake se druge strahote počiniše najviše u zapadnijem zemljama Republike gdje Gospari imahu svoje raskošne dvorce, gdje se po strmijem liticama ili na vijugastijem obalama Gruža, Rijeke i Primorja među leandrima, lovorom i čempresima dizahu delikatni cvjetovi Renesanse. Tamo se objavljaše toržestven sjaj onoga mikrokozma što civilizacija stvori na resi balkanskijeh gora. Tamo savezničke vojske kroz dvadeset dana učine mnogobrojne razvaline.

U Tri Crkve, kraj Boninova, biše obeščašćeni grobovi. U Gružu ne ostade gotovo doma neopljačkanog ili neporušenog. odrine, stubovi, vaze, balaustrate, mramorni podovi, kipovi, sve to bi razbijeno, razneseno, uništeno. Tako u dvorcima Bona, \Djorđi, Gozza, Kaboga, Zamanja, Pozza. U Rijeci isto tako. Dvorac moćnoga i bogatoga doma Sorga, u kom se mitološki afreski miješahu sa mramorom stepena koji slatko silažahu k bistrijem humskijem vodama, kapetan Snaksarev, koji u njemu nastavaše kad ne bijaše na brodu, dozvoli da ga vojnici potpuno obeščaste, da razbiju i odnesu mramorne ploče, da izbrljaju i pokvare afreske. Dok s jedne strane Rusi zvahu na brod Gružane i Riječane da ih tobože uzmu u zaštitu od crnogorskijeh napadaja, oni se, naročito na Rijeci, predavahu nečuvenim svirepstvima. Skidahu ljudima i ženama haljine, pak ih stavljahu među dvije vatre da im izmame priznanje sakrivenoga blaga. Čak i nejaku djecu pred majkama mučahu. Neke vješahu o stabla, drugima provrtahu obraz, pak prstom u otvorenoj rupi prinuđivahu ih da im otkriju pare. Mnogo puta predvođaše ih kakav seoski ugursuz, mnogo puta kao lovački psi njušahu po baštinama, sa gvozdenim šipkama prevrćući zelen, travu, zemlju, podove. U Zatonu n. pr. jednoga čovjeka vezaše za noge i za ruke, jer ne šćaše da prizna da je zakopao blago. Povukoše ga s jedne obale na drugu i najzad ga u prisustvu roditelja ubiše i baciše kao strvinu. Sa usijanim šipkama od puške robadahu ude nesretnijeh stanovnika. Druge opet, povezanijeh nogu, spuštahu u puče. S Orašca, jedan očevidac priča da mnogo naroda pobježe na sve strane, naročito na ostrvo Kalamotu. one koji ostadoše isprebijaše, izgoriješe, isjeckaše sabljama. Sve srebro i zlato u crkvi Blažene Gospe, pa po kućama, popljačkaše i poniješe. Sve ostalo bi sagorjeno, pa i same knjige krštenijeh i umrlijeh. Tako i po ostalijem parokijama. U Trstenome ponovi se monotoni prizor. Crnogorci opustošiše bajni Gozzin perivoj. osakaćeni kipovi Neptuna i Tritona na česmi XVI. vijeka jednako podsjećaju prolaznika na udesni pohod...

(Dr Lujo knez Vojnović: Pad Dubrovnika, Zagreb, 1908, knjiga prva, str. 296-300)

Uto, 19-11-2019, 10:48:57

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.