Templari

Duboka religiozna dinamika iz koje su nastali križarski pokreti dovela je do nastanka redovnika – vitezova. Nastala su tri velika viteška reda: Ivanovci, Templari i Njemački red. Osim triju redovničkih zavjeta obvezali su se služiti iscrpljenim i oboljelim hodočasnicima te da će štititi sveta mjesta protiv nevjernika. „Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama“ poznati još kao „Vitezovi Templari“ ili samo „Templari“, osnovani su od strane osmorice francuskih vitezova 1118. godine. Prepoznatljivi su bili po crnom ogrtaču s crvenim križem na prsima. Prvobitno središte reda bilo je u blizini mjesta gdje je nekada stajao Salomonov hram, „Templum Salomonis“, po kojemu su i dobili ime. Osnovani su s ciljem da bi pomogli u obrani novog Jeruzalemskog kraljevstva od okolnih muslimana kao i da bi štitili sve brojnije hodočasnike koji su pristizali u Svetu Zemlju nakon oslobođenja.

Red je imao takvu unutrašnju strukturu koja će ga uskoro učiniti jednim od najmoćnijih i nezaobilaznih čimbenika europske političke scene. Dijelio na vitezove i služeću braću, a na čelu reda je bio Veliki meštar i Generalni kaptol. Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu. Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.

Povlastice koje je red dobio od pape, npr. pravo ubiranja poreza na područjima pod njihovom kontrolom, rezultirale su njegovim vrlo brzim usponom. Osim svojih redovitih dužnosti, Templari su se bavili i jednom vrstom bankarstva, jer su im brojni križari ostavljali svoju imovinu na čuvanje. Svoju bankarsku praksu Templari će prenijeti i u Europu kada u 12. stoljeću presele svoje sjedište u Francusku. Pod sve jačim pritiskom Saracena koji je doveo do raspada i nestanka križarskih država u Palestini, Templari su svoje sjedište 1291. godine preselili na Cipar a nedugo zatim u Francusku. Vrlo brzo će po cijeloj Europi osnovati svoje kuće te će aktivno sudjelovati u borbama protiv Saracena u Portugalu i Španjolskoj.

Kao što sam naveo, svoje iskustvo novčarskog poslovanja Templari su prenijeli u Europu, gdje su vrlo vješto kombinirali feudalne povlastice,koje su dobivali od papa i vladara, sa bankarskim umijećem. Vrlo brzo su razvili jedan vid snažnog bankarskog sustava tako da su se kod njih zaduživali mnogi europski vladari i plemstvo, a postali su i traženi financijski savjetnici na dvorovima. Upravo su ovom aktivnošću stekli brojne neprijatelje, što templari2će ubrzo dovesti do raspuštanja reda. Francuski kralj Filip IV. Lijepi, i sam zadužen kod Templara, započeti će snažnu političku aktivnost kako bi se red raspustio, optužujući ih za nemoral i krivovjerstvo. Avignonski papa Klement V. će pod pritiskom kralja Filipa 1312. godine raspustiti Templarski red, a njegovu odluku će iste godine potvrditi i sabor u Vienni, s time da će red biti raspušten administrativnim putem bez optužbi za nemoral i krivovjerje. Sukob kralja Filipa i Vitezova Templara završava 1314. godine kada je u Parizu spaljen na lomači posljednji veliki meštar Templara, Jacques DeMolay.

Dio Templara pobjeći će pred progonima u Portugal, gdje će se organizirati u novi crkveni red, „Kristov red“ i sudjelovati u borbama protiv Saracena i Iberskom poluotoku. Godine 1319. godine papa Ivan XXII. odobriti će Kristov red, bulom "Ad ea ex quibus", u kojoj se izričito naglašava da je on jedini legitimni nasljednik Templara. Drugi dio Templara izbjegao je u Škotsku, gdje im je utočište pružio ekskomunicirani škotski kralj Robert Bruce, koji kao takav nije podlijegao papinskim odlukama.

Kroz stoljeća su o Templarima nastale mnoge priče i legende koje nemaju nikakvog stvarnog utemeljenja u povijesnoj stvarnosti, već su mitološki proizvod ljudske mašte. U novije vrijem postoje brojne viteške organizacije istoga imena koje njeguju viteštvo i viteški duh, no, niti jedna od njih nije priznata od strane službene crkve kao pravna nasljednica Vitezova Templara.

fra Daniel Patafta
Juniorat, Raskrižje