306. obljetnica mučeničke smrti Ivana Antuna Zrinskog

12. studenoga 2009. u domu HOZ-a JAZOVKA u Zagrebu u Prečkom održan je hrvatski spomen susret o 306. obljetnici mučeničke smrti Ivana Antuna Zrinskog, zadnjega sina veličanstvene loze knezova Šubića Zrinskih. Zadušnu molitvu predvodio je o. Vjekoslav Lasić, a spomen besjedu održao je Branimir Petener, pročelnik Hrvatskog Obrambenog Reda. Predavanje o Ivanu Antunu Zrinskom te njegovom cijeloživotnom zatočeništvuu od strane bečkog dvora i stoga najtragičnijem hrvatskom mučeniku, vrlo je poučno i za današnja hrvatsko-EU-ropska vremena. Vjerojatno još ni danas nitko od političara u Hrvatskoj ne poznaje tu tragičnu istinu. Hrvatska je javnost također ne poznaje, a gotovo je sigurno još manje poznata medijskim izvjestiteljima i urednicima, s obzirom da se na takve događaje u pravilu medijski izvjestitelji uopće ne odazivaju. Stoga besjedu o Ivanu Antunu Zrinskom prenosimo u cijelosti, kako bi se barem malo proširila svijest o hrvatskoj prešućenoj i zaboravljenoj tragediji vjekovne borbe za goli opstanak. (D.Borovčak)

Napomena: Izvornik besjede pisan je korijenskim pravopisom.

Ivanova muka i poruka Hrvatskoj

Spomen-besjeda o 306. obljetnici mučeničke smrti Ivana Antuna Zrinskoga

Uvod

Častni združe Ivana Antuna Zrinskoga, združe Šubića Zrinskih i Frankopana! „U boj, u boj”, poziva Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinski”, i vazda se vjeran Hrvat odziva, spreman sebe dati, da obstane Dom. A sva je veličanstvena i tragična poviest Hrvata sažeta u stihovno-glasbenim vrhuncima: „Sad zbogom bud', Dome naš, oj zbogom! Od svud i svud na Te dušman ide priek i već u grob sveti trup sklada Tvoj, al' ne će: Za Te sin Tvoj u boj se kreće! Dome naš, Ti viekom stoj!” Na Svietu nema boljega prikaza duše i naravi vlastita naroda! I nema boljeg odgovora začuđenima, zašto Hrvatska – premda vazda zatirana – naviek od mrtvih ustaje.

A ipak, sam Ante Starčević kazivaše, da takav i još veći umjetnički spomenik Hrvatska duguje tragičnim zrinsko-frankopanskim urotnicima i njihovoj djeci – Jeleni, Juditi, Zorici, Adamu te Ivanu. Osobito mučeniku Ivanu Antunu Baltazaru Šubiću Zrinskomu, zadnjemu sinu zrinskih i frankopanskih veličanstvenih rodova združenih junačkom obranom Domovine, uzpostavom Ozaljske akademije i Načelima ozaljskoga jezično-kulturnoga kruga, te brakom i djecom Petra Zrinskog i Ane Katarine Frankopan. Premda Urotu zrinsko-frankopansku – unatoč tragičnomu slomu god. 1671. – doista valja vrjednovati više nego junačke smrti sigetskih branitelja i Nikole Šubića Zrinskoga god. 1566., Zajčev operni spomenik Sigetu stoji poput Vukovara zauviek. Naša je pak zadaća dograđivati duhovne spomenike praunucima sigetskoga junaka Nikoli i Petru te uz njih Franu Krsti Frankopanu i Ani Katarini Frankopan Zrinskoj, Jeleni Zrinskoj te inima, a nad svima Ivanu Antunu Zrinskomu, jer su s njime dne 11. studenoga 1703. umrle veličanstvene loze Šubića Zrinskih i Frankopana.

Spoznajući vriednosti Šubića Zrinskih i Frankopana, stoljećima većih od Europe, te štujući nadljudsku bol i muku Ivanovu, usudimo se reći, da velikan Matoš izriče tek djelić hrvatske narodne zahvalnosti stihovima „Mòre”, kad uz ino veli: „Ta moja kob je hrvatsko groblje, rana i raka Petra Svačića, gudalo sliepca, gusle Kačića. U srdcu mi kuka Ivan Gnade, a Mòra hladno šapće: Keine Gnade! Grudi mi tište turski bastioni, bataljuni švabski, dužda galioni. Pastorak ja sam borbe svih giganta, guši me podlost lažljiva Bizanta, sofizam Beča, pohota Budima, labirint mračni katakombskoga Rima.”

A što kazuje HOR – Hrvatski Obranbeni Red? To je bitno, jer HOR nije politička stranka, nego je Red. Nije vjersko-crkveni, nego je svjetovni red. HOR-u su korieni u srednjoškolskoj pa sveučilištno-radničkoj ustrojbi od Jadrana do Hercegovine, od Rieke, otoka i Like, do Korduna, Podravine, Slavonije i Zagreba, tajnoj ustrojbi davnih godina 1960-ih, koja je djelovala odgojno i promičbeno proti jugokomunističkoj državi. Od 1965. do 1971. robovasmo zato po udbaškim iztražnim uzama pa starogradiškome logoru, gdje upoznasmo prave velikane – branitelje Nezavisne Države Hrvatske i njihove vojne dušobrižnike, a s njima i mlađe, bezkrajno dugo zasužnjene nakonratne mučenike. U sužanjstvu spoznavasmo Put i Smisao pa stoga 1992. – mahom u Hrvatskoj vojsci – uzpostavismo Red za obranu hrvatske cjelovite slobode tada, sada te ubuduće. Što kazuje, dakle, HOR o dužnosti hrvatskoj iz baštine zrinsko-frankopanskoga mučeničtva? To kazuje redovnički zavjet HOR-a. Redovničtvo se, naime, zavjetuje i „... znamenu bolnu Reda našega, Ivanu Zrinskom, uzniku do smrti ...”! A na tragu je redovničkoga zavjeta i ovaj i svaki Hrvatski spomen-susret o Ivanu Zrinskome, jedincu sinu hrvatskoga bana Petra Zrinskoga i banice Ane Katarine Frankopan, sestre kneza krčkoga Frana Krste Frankopana.

Ivanovi roditelji, stric Nikola Zrinski (stariji Petrov brat i hrvatski ban do 1664., kada ga navodno ne usmrti habsburžka zasjeda, nego vepar u lovu) i ujak Fran Krsto Frankopan pokrenuše urotu proti hrvatskom i ugarskome kralju, a austrijskome caru Leopoldu I. Zašto? Zato što je taj tielom i duhom nakazni Habsburg sustavno kršio hrvatska i ugarska državna prava pa s Turcima 1664. sklopio Vašvarski mir na hrvatsku i ugarsku štetu, naseljavao turske Morlake u Hrvatsku vojnu krajinu i odvajao ih od banske vlasti, te nametao habsburžki centralizam i germanizaciju, dok je njegova carska vojska neprestance puštošila po Hrvatskoj i udarala nož u leđa zrinsko-frankopanskim braniteljima, koji neprestance jurišahu na višestruko brojniju tursku vojsku. Urota zrinsko-frankopanska proti Habsburgu bijaše stoga opravdana i zakonita po hrvatskom i ugarskome državnome pravu. Slomom Urote god. 1670. počinje zrinsko-frankopanska tragedija, jer onodobna habsburžka međunarodna zajednica sve do 1703. bez imalo milosti ubojstvima, progonima, zatvaranjem u samostane i tamnice sustavno izkorjenjivaše Zrinske i Frankopane.

A zašto zapravo? Zato da moćnici onodobne Europe Hrvatsku lakše podvrgnu tadašnjim europskim uvjetima i standardima. Kad Ivanu Antunu Zrinskomu bijaše 15-ak životnih ljeta, odredi mu habsburžka Europa talačtvo pa prisilna boravišta, a onda tamnice do smrti, i to premda dječak Ivan doista nije znao za Urotu, jer ga roditelji, stric i ujak htjedoše čuvati od pogibli. Ivana ne ubiše zbog Urote, nego zbog zrinsko-frankopanskih nasljednih prava hrvatskih! Stoga za uvod u muku Ivanovu recimo koju o velikaškim lozama Šubića Zrinskih i Frankopana (podatke prenosimo iz 5. broja Hrvatske političke smotre RED od 31. prosinca 2002., iz naklade Hrvatskog Obranbenoga Reda):

Frankopani – knezovi krčki, cetinski, ozaljski, senjsko-modruški, slunjski, tržački, banovi te vojskovođe hrvatske! Od XIV. stoljeća velikaška loza, jedina uz Šubiće Zrinske stalno na čelu hrvatske obrane u sve težoj borbi za obstanak Domovine diljem XV. stoljeća nadalje, u trostoljetnome svjetskome ratu na hrvatskome tlu. Od Ivana u XIV. stoljeću do Nikole u XV., komu Sveti Otac dodieli grb, do njegovih devet sinova „banića”, od Bernardina i sina mu Krste u XV. i XVI. stoljeću, koji zauze cielu Furlansku u bojevima proti Mletčanima, koga zarobiše, zasužnjiše, koji nakon pet godina mletačke tamnice uspjede iz nje umaknuti pa nastaviti boj, od kaločkoga nadbiskupa Franje do bana Franje Slunjskoga u XVI. stoljeću, od bana Nikole Tržačkoga u XVI. i XVII. stoljeću – utemeljitelja zaklade „Frangepaneuma” za đake naroda „poglavito hrvatskog il' ilirskoga” – do karlovačkoga generala Vuka Krste Frankopana i sina mu Frana Krste Frankopana, vojskovođe i pjesnika, koga nam u Bečkome Novigradu (ili Bečkome Novome Mjestu po čudnu prievodu za Wiener Neustadt) ubiše smaknućem dne 30. travnja 1671. u dvadesetosmoj godini života, zajedno s banom hrvatskim Petrom Zrinskime u petdeset prvoj godini života, do banice Ane Katarine Frankopanke Zrinske, sestre Krstine i supruge Petrove, te njezine djece, posljednjih Zrinskih i Frankopana, koje nam sve odreda tuđinska vlast izkorieni zatvorom i umorstvom, da Hrvatska bez vođa ostane, da Hrvatsku razhrvate i u tuđinu prometnu. Ali Hrvatska na spomenu Zrinskih i Frankopana, neuništivih uzora i vođa u duhu, unatoč svekolikoj muci uviek iznova od mrtvih ustaje!

Šubići – jedno od dvanaest hrvatskih plemena, što se spominju još davne godine 1102. kao Bieli Hrvati iz arianske pradomovine. Tako Mrmonja Šubić, knez bribirski, u svezi s ugovorom Pacta conventa. U XIII. stoljeću ban Pavao Šubić gospodari Hrvatskom od Gvozda do Neretve, od Jadrana do rieke Bosne! Ugarsko-hrvatski kraljevi krše u XIV. stoljeću moć Šubića, knezova bribirskih, a Juraj Šubić uzpostavlja lozu Šubića Zrinskih, kada 1347. steknu tvrđu Zrin u zamjenu za Ostrožac-Bribir ... Šubići Zrinski izrastaju u vođe hrvatskoga naroda osobito nakon Mohačke bitke godine 1526. i ugarsko-hrvatskog ulazka u habsburžku državu 1527. s nadom i vjerom u obećan uspješniji zajednički odpor strahotnoj turskoj velevlasti ... Godine 1566. Nikola Šubić Zrinski brani do svojega veličanstvena poginuća Siget i tako lomi pohod Sulejmana sultana na Beč. Dotle carska vojska Maksimilijana Habsburga lienčari u blizini. Ne dolazi Sigetu u pomoć. Neka izginu Hrvati sa Zrinskime na čelu!

Uskoro se provodi dugoročna osnova habsburžkoga tuđinskoga vrhovničtva u Hrvatskoj: uništiti nositelje hrvatske državnosti, branitelje hrvatskoga državnoga prava, a to bijahu Šubići Zrinski i Frankopani. U „ostatku ostataka nekoć slavne hrvatske kraljevine”, koju stoljetne turske najezde, neprestani strahotni ratovi, danak u krvi, odvođenje hrvatskoga svieta u robstvo na jugoiztok (u samo jednome turskome pohodu – 100.000 Hrvata!), tursko-morlačka pustošenja po graničnome pojasu – pomicanu na sjeverozapad tristogodišnjim svjetskim ratom u Hrvatskoj – u tom „ostatku ostataka” započe i sustavno izkorjenuće Šubića Zrinskih i Frankopana.

Tako Jurja, unuka Nikole Sigetskoga, otrovaše 1626. u Požunu, u dvadesetosmoj godini života. Njegovi sinovi Nikola i Petar, praunuci Nikole Šubića Zrinskoga Sigetskoga, nastaviše očajničku obranu „ostatka ostataka” Domovine. Nikola, hrvatski ban, veleuman/genialan vojskovođa, prvi u europskoj poviesti – davno prije Francuzke revolucije – daruje hrvatskim kmetovima slobodu, ukida kmetstvo, uvodi obću vojnu obvezu i na seljačkoj slobodi gradi hrvatsku narodnu vojsku ... Prelazi zaleđenu Dravu kod Varaždina te kroz Ugarsku prodire duboko u turske položaje i ruši tursko graditeljsko i stratežko čudo – vojne mostove na Dravi kod Osieka ... Istodobno na mađarskome piše junački spjev „Adrianskoga mora sirena” o junačtvu svojega pradjeda Nikole Sigetskoga. Taj spjev na hrvatski prevodi Nikolin mlađi brat Petar, koji zajedno s Franom Krstom Frankopanom i suprugom Katarinom Frankopankom Zrinskom okuplja hrvatske umjetnike, pisce i znanstvenike od Dubrovnika do Drave te na Ozlju uzpostavlja kulturno-jezični krug i hrvatsko znanstveno-umjetničko središte, zapravo tadašnju Maticu Hrvatsku i Hrvatsku akademiju, a u Čakovcu čak i hrvatsku tiskaru! Na Ozlju se tako na višemu stupnju zajedničtva triju glavnih narječja i triju govora rodiše i jezikoslovna Načela hrvatskoga književnoga jezika! U ono doba, kada noću pisahu knjige, a u zoru jurišahu na Turke! I ne zaboravimo: Ozaljska jezikoslovna načela uzkrsnuše nakon 200 godina u Zagrebačkoj jezikoslovnoj školi te njezinu korienskome pravopisu (tvorbenom, etimoložkome, morfonoložkome) pa obraniše Hrvatsku od najezde vukovštine u XIX. i XX. stoljeću, a brane hrvatski jezik i danas od vukovskih sablasti! Stoga i HOR piše korienski.

Braća Nikola i Petar pobjeđuju Turke neviđenim junačtvom 1637., kada Petru tek 16 godina bijaše, ali moraju ratovati za habsburžku Europu i u 30-godišnjemu ratu proti švedskoj vojsci 1646.-47., opet porazuju Turke 1652. kod Kostajnice, 1654. u dalmatinskoj Hrvatskoj, 1655. kod Perušića, 1663. kod Jurjevih Stiena ... Petar poziva na dvoboj turskoga pašu, da „mješte bojovnika vođe ginu”, znajući da u objema vojskama hrvatska čeljad stradava. Petar pobjeđuje, pa se vojske bez daljnjih poginuća razstaju. Živote im očuva i turski paša prihvatom takva dvoboja: Neka žive i njegovi Hrvati s obiju strana!

A sve bitke dobivahu braća Zrinska u bojevima proti četiri do deset puta brojnijoj „turskoj” vojsci, žaleći sve više što poglavito ginu katolički i muslimanski Hrvati. Europa se pak jalno divila Zrinskima, ali pomogla nije nikada.

Kad ono Habsburg poče davati posebna prava morlačkim prebjezima iz turske službe u Hrvatsku te ih tako u Vojnoj Krajini odvajati od hrvatske banske vlasti, započe i smrt hrvatskoga državno-poviestnoga prava. Znajući to braća Zrinska povedoše urotu proti Habsburgu, a za nezavisnu Hrvatsku. Zato se tuđinci pobrinuše, da Nikola 1664. u lovu čudno pogine. Urotu dalje vodi Petar sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom i suprugom Katarinom Frankopankom Zrinskom ... Banica Katarina putuje u Mletke na pregovore s francuzkim izaslanikom, a na krilima narodnoga mita jaše sve do Poljske i natrag, ne bi li poljskoga kralja pridobila za savez proti Habsburgu ... Petar šalje svojega satnika Bukovačkoga 1669. u Carigrad sultanu na pregovore, kada se svi zapadni saveznici izjaloviše. Turci obećavahu, naime, Hrvatsku sjedinjenu od Jadrana do Mure, Drave i Drine pod Zrinskim kraljem, a uz godišnju daću sultanu, poput uvriežene hrvatske daće dubrovačke! Al' uhode na Porti javljahu sve Habsburgu ...

Godine 1670. pozvaše Petar, Fran i Katarina Hrvate na ustanak, ali Turska u dogovoru s Bečem pogazi obećanja, te habsburžka europska vojska s leđa udari na preostalu Hrvatsku. Tako napušteni, izdani, sami, dadoše se Zrinski s Frankopanom nagovoriti na odlazak u Beč, na pomirbu s Habsburgom, koji im preko zagrebačkoga biskupa Borkovića dade častnu carsku rieč. A sve hinba i klopka bijaše! Tko to znao, Hrvatsku i bana izdao!

Zrinskoga i Frankopana okovaše u tamnicu, u Bečkome Novigradu. Dotle habsburžka vojska pustoši gradove hrvatskih velikaša, razara i krade umjetnine, oružje i knjige ... Banicu Katarinu zločinci zatočiše s djetetom Zoricom u Gradac/Graz, oduzeše joj kćer i zatvoriše zauviek i bez traga u koruški samostan, a banicu zlostavljahu izgladnjivanjem i hladnoćom ... Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu odrubiše glave dne 30. travnja 1671. u Bečkome Novigradu [1], a Petrovu sinu Ivanu Antunu, koga od njegove petnaeste životne godine za taoca držahu, oduzeše Zrinsko prezime te nametnuše prezime „Gnade”, što znači „Milost”[2] Zatim Ivana, koji u biedi življaše na prisilnu boravištu, zapravo u sužanjstvu od Praga i Požuna/Bratislave do Beča, okivahu do smrti u tamnicama sve do tirolske tvrđe Rattenburga i podzemnih okovnih samica-jama pod Schloßbergom pri Grad(a)cu/Grazu, da ne umakne u Hrvatsku i ne obnovi rod Šubića Zrinskih ...

Banica Katarina izmučena umire 1673., Zorici se gubi svaki trag u Koruškoj, a kći Sofija ostaje do smrti u zagrebačkome samostanu. Najstarija kći Jelena, udana Rákoczy pa Thököly, ne pokorava se, nego vodi mađarsko krilo Urote u sve nove bojeve proti Habsburgu, a kada se ustanak slomio, prelazi u Tursku, gdje joj Turci sve vojne počasti priznavahu ... Jelena, taj vojskovođa hrvatski, umire 1703. u Maloj Aziji, a Turci joj častna groba dadoše kraj Carigrada u crkvi sv. Benedikta. Umro je u Turskoj i Jelenin sin Franjo Rákoczy, a Mađarska je uz najveće počasti preniela njihove kosti godine 1906. u Košice (sada u Slovačkoj).

Dotle ubiše Habsburzi 1691. i Adama Zrinskoga, sina Nikolina, ubiše ga hitcem s leđa za juriša na Turke kod Slankamena u Sriemu. Ubiše ga, da ne nikne opet ni od njega slavna loza Šubića Zrinskih.

Pa ostade zadnji Šubić Zrinski, Ivan Antun, ostade u okovima, pod zemljom, u jami, pod zidinama moćnika tadašnje habsburžki integrirane Europe. Od svoje petnaeste godine talac-sužanj, a onda preko dva desetljeća sužanj u okovima, sam, bez nade, prebolno znajući da s njim umire srednjovjekovna Hrvatska. Mučenik Ivan umire pod brdskom utvrdom Schoßberg pri Grad(a)cu/Grazu, izmučena tiela i duše, u petdesetoj godini ovozemaljskoga života, dne 11. studenoga 1703. Doista bijaše izabranikom Božjim, što mukom svojom bezkrajnom do svetačke smrti uvećava ukupno Dobro u Hrvatâ pa tako izbavlja Domovinu od ukupnoga Zla, od kukavičko-nagodbenjačkih griehâ inoga hrvatskoga katoličkog i hrvatskog islamskoga plemstva, svećenstva i cieloga naroda hrvatskoga. A okovana Ivana zacielo diljem strahotnih robskih desetljeća razdiraše dvojba, nije li prije samih okova trebao napustiti svaku nadu u povratak svojih prava, u pravdu i poštenje tadašnje međunarodne zajednice, t.j. habsburžke Europe, pa se otvoreno odmetnuti u boj proti tomu vladavinskomu sustavu uza svoju sestru Jelenu.

U 241. godini nakon Ivanove smrti, a 274. godini nakon Ivanova prisilna odlazka iz Hrvatske u šestnaestoj godini života – Vitežki red Hrvatskoga Zmaja uspjede dne 26. veljače 1944., u doba Nezavisne Države Hrvatske, Ivanove kosti vratiti u Domovinu, u zagrebačku prvostolnicu. Svetčanu je misu zadušnicu služio bl. kardinal, tada nadbiskup Stepinac osobno. Tako stiže Ivan, kako kazuje ljetopisac Vitežkoga reda dr. Ante Cividini, „u stanak velikog otca Petra i junačkog ujaka Frana, gdje će čekati banicu majku Katarinu, da svi zajedno na Ozlju nađu stalno i vječno počivalište”.

Ivan Antun Zrinski – odgoj i učenje

Ivan se rodio 1654. na Ozlju. Učitelji mu bijahu učeni svećenici Ivan Smoljanić iz Kostrene, koji 1665. odlazi za senjskoga biskupa, pa irski augustinac dr. Marko Forstal, što priprema Ivana za visoke dužnosti te ga vodi na učenje čak u Njemačku. Tako Ivan u dobi od petnaest godina, uz ino, zna i govori sedam jezika: hrvatski, latinski, njemački, mađarski, talijanski, francuzki te španjolski!

Ivan je, naravno, učio poviest svojih predaka – plemića Šubića Zrinskih i Frankopana. Uz to i poviest ivanovaca [3], uzornih viteza redovnika i njihovih poglavara, priora vranskih i banova hrvatskih, osobito Ivaniša Paližnika (... – 1391.), prvaka Hrvatskoga narodnoga pokreta i Ustaške vojske [4] u 25-godišnjemu boju proti hrvatsko-ugarskoj kraljici Mariji te Žigmundu Luksemburžkome, te Petra Berislavića (1475. – 1520.), zbog čijega je samopriegorna junačtva u protuturskoj obrani Domovine papa Lav X. god. 1519. Hrvatsku proglasio predziđem kršćanstva.

Ivan je rastao i učio u ozračju Ozaljske akademije i Ozaljskoga jezično-kulturnoga kruga [5], u duhu spoznaje o višemu stupnju zajedničtva triju glavnih narječja i triju govora hrvatskoga književnoga jezika, u duhu Ozaljskih jezikoslovnih načela te, uz ino, jezikoslovlja šibenskoga barnabita Fausta Vrančića, pažkog isusovca Bartola Kašića, lepoglavskoga pavlina Ivana Belostenca i trsatskoga franjevca Franje Glavinića. Uz književno-prevoditeljska djela svoje majke, banice Ane Katarine Frankopan Zrinske (molitvenik „Putni tovaruš”), strica Nikole i otca Petra Zrinskoga (mađarsko-hrvatski spjev „Adrianskoga mora sirena”), ujaka Frana Krste Frankopana (zbirke pjesama „Gartlic ...”, „Zganke”, „Cvitje ...”, s glasovitim stihom „Navik on živi, ki zgine pošteno” i prievodi Molièrea), uz knjige dubrovačkih i hvarskih, klasičnih i renesansnih pisaca – Ivan se blistavo školovao za vođu Hrvata. Ali, kobne 1670. roditelji mu Petar i Katarina te ujak Fran Krsto prihvatiše savjete i preporuke dr. Marka Forstala, Ivanova učitelja, i biskupa Martina Borkovića, povjerovaše u habsburžku častnu rieč, u propustnicu „salvus conductus” i pomirbu, pa odputiše dječaka Ivana poput jamca i taoca prema Beču i Pragu ...

Talac pa uznik – do smrti

Iz Beča pa Praga dječak Ivan piše hrvatskomu kralju, a austrijskomu caru Habsburgu, ištući milost za svoje roditelje, sestre i ujaka. Uzalud se ponizivao pismima. Piše i daleku rođaku Janku Šubiću Peranskomu, pouzdaniku saskoga kralja, moleći pomoć. Uzalud. Štoviše, habsburžki dvorski moćnici htjedoše već 1671. Ivana odpremiti u Španjolsku, što dalje od Hrvatske. U sedamnaestoj godini života Ivan se grčevito trudi ostati bliže Hrvatskoj i Grad(a)cu/Grazu, gdje mu zatočena umiraše i majka Katarina do godine 1673. Pa Ivana odpremiše u Prag, u nadziranu vojnu službu, zapravo u zatočeničtvo. Habsburžki ga dvor promaknu lukavo u pukovnika s prisilnim boravištem i šalje u bojeve proti ugarskoj vojsci urotnika, kojoj zapoviedahu sedmogradski knez Franjo/Ferenc Rákoczy i žena mu Jelena Zrinska, starija sestra Ivanova. Rákoczy umire 1676., a Jelena se 1682. udaje za velikaša Mirka/Emerika Thökölyja i s njime zapovieda urotničkom vojskom. Jelena do 1688. uspješno brani grad Mukačevo/Munkács, zatim je sedam godina zatočenica u austrijskome samostanu, a 1695. ju Thököly uspieva razmieniti za zarobljene Austrijance. Nakon Karlovačkoga mira 1699. Jelena mora u izbjegličtvo, a Turska joj uza sve vojne počasti daje utočište te 1703. i častan grob kraj Carigrada u crkvi sv. Benedikta, gdje sa sinom počivaše u miru do godine 1906. i povratka u Košice (sada u Slovačkoj).

Zašto habsburžki dvor nije ubio zarobljenu Jelenu? Zato što je samo Ivan imao nasljedna prava Šubića Zrinskih. A upravo to pravo i luda nada u habsburžku ljudskost i poštenje nisu Ivanu dopuštali prelazak na Jeleninu stranu. Nije Ivan po svojoj odgojnoj čistoći znao, što mu sprema podmukli bečki dvor! Habsburžki dvor šalje Ivana 1679. u posredničke pregovore s Thökölyjem i Jelenom, da mu lakše pripiše veleizdaju. Ivan se od obtužbe uspieva obraniti, a nato mu dvor god. 1681. dodjeljuje sirotinjsku „odpremninu” namjesto nasljednih prava. Zatim ga Habsburg 1683. šalje u drugu posredničko-pregovaračku klopku.

Ivan ostaje vjeran tuđinskomu hrvatskomu kralju Habsburgu. Očajnički se nada povratu svojih prava i poštenju habsburžke Europe. A za turske obsade Beča 1683. habsburžki dvor izkoristi prigodu pa Ivana – opet zbog tobožnje veleizdaje – baci u okovne tamnice od Oberhausea kod Passaua do Rattenburga u Tirolu i Schloβberga kod Grad(a)ca/Graza, sve do mučeničke smrti Ivanove 11. studenoga 1703. Tako veleum Ivan Antun Baltazar Zrinski mučenički umiraše, okovan, sam i ponižen, morajući – primjerice – moliti košulju i škarice za nokte u sadističkih habsburžkih tamničara.

Ivana potajno pokopaše u gradačkome dominikanskome samostanu, a povrh svega mu habsburžka međunarodna zajednica htjede zamesti svaki spomen upisom krivotvorenih imena Franjo i Nikola u matične knjige, što se slaže i s nametnutim prezimenom-rugalicom „Gnade”, jer za Ivana ni nakon smrti ne bijaše milosti.

Muka i poruka Ivana Antuna Zrinskoga

Ivanove su muke bile nadljudske, jer je desetljećima umirao, znajući da s njime umiru loze Šubića Zrinskih i Frankopana, znajući da Hrvatska ostaje bez duhovnih, političkih i vojnih vođa, bez istinita hrvatskoga znanja, t.j. viedi [6], bez plemenitih baštinika viedi, t.j. vjedókâ. Ivan umiraše sam i nitko se ne zauze za njegov spas. Ni zavidno i uplašeno hrvatsko plemstvo, ni Sabor, ni Crkva razkoljena strahotnim europskim vjersko-političkim 30-godišnjim ratom pa još oslabljena odredbama o vrhovnosti država i međunarodnoga prava po Mirovnom ugovoru vestfalskom iz god. 1648. Ipak, a znakovito za budućnost, Gabro Mijakić, hrvatski grkokatolički biskup i pristaša zrinsko-frankopanskih urotnika umiraše u inoj habsburžkoj tamnici šestnaest godina ...

Rekosmo već, HOR se zavjetuje i „... znamenu bolnu Reda našega, Ivanu Zrinskom, uzniku do smrti ...”. Zavjetujemo se učiti na zrinsko-frankopanskoj, a osobito na Ivanovoj muci. I na zrinsko-frankopanskim, a osobito na Ivanovim zabludama. Ne smijemo ih opetovati!

Zrinsko-frankopanski urotnici vjerovahu carsko-kraljevskoj častnoj rieči, pozivu na pomirbu, propustnici „salvus conductus” do Beča s povratkom u Hrvatsku. Zabluda! Urotnici god. 1670. vjerovahu habsburžkoj Europi pa izginuše mučenički. Predvodnici Nezavisne Države Hrvatske vjerovahu zapadno-demokratskoj i tobože kršćanskoj Europi, pa s Hrvatskom vojskom i Narodom izginuše mučenički 1945. Ivan Antun Zrinski, premda veleuman/genialan dječak pa mužkarac po znanju/viedi, bijaše sputan odgojem za vjernost Habsburgu i nadom u carsko-kraljevsku pravednost ili tek milost, a time preodređen za muku i smrt. Zar se ne opetuje Ivanova zabluda, primjerice, u hrvatskoj razornoj nadi u pravednost Daytona, Haaga i jugokomunista u polugama hrvatskih vlasti, u pravednost svjetske glavnice/kapitala, eurointegracije, globalizacije i tuđinske tzv. arbitraže o našemu tlu i moru?!

Ivan je – za razliku od svoje sestre Jelene – bio vojni junak, ali janje u vučjemu političkome svietu. Kao i sami urotnici, kada krenuše na pregovore s Habsburgom, ne znajući da je Vestfalski mirovni ugovor god. 1648. označio početak međunarodnoga prava, ali uzpostavio i vrhovnost/suverenost careva, kraljeva pa tako i Habsburga, a ne narodâ unutar države, što je zapravo sprječavalo inozemnu pomoć urotnicima. Isto tako, primjerice, ni zapovjednici Hrvatske vojske 1945. nisu znali za vučju politiku tadašnjeg i sadašnjega svjetskoga vladavinskoga sustava. Zato je neporažena Hrvatska vojska i krenula prema zapadno-demokratskoj zaštiti. Poput hrvatskih branitelja sada predanih na haažka te ina sudišta.

Stoga čujmo Ivanovu poruku: Hrvatski čovječe, uči, budi uman i veleuman, budi dobar i plemenit, budi vjeran i ne grieši, ali budi svjestan vučjeg okružja pa se bori za slobodu i ne čekaj tuđe milosti! Jer, ako se nisi spreman boriti, ne ćeš zaslužiti ni slobodu ni život. Neka Te moja muka na to stalno podsjeća!

Rekosmo već, mučeniku Ivanu nitko nije pomogao. Svi ga Hrvati ostaviše sama na mukama. A taj se hrvatski bieg od Ivana, ta se izdaja i sada zbiva. Zbog straha, sebičnosti, jala, zbog zla u Hrvata. Primjerice, tko unatoč sljepačko-podaničkoj politici hrvatskih vladajućih i oporbenih stranaka te svega nagodbenjačkoga Sabora ne ustrojava prieko potrebnu novu hrvatsku političku snagu za obranu Domovine, nego se nadomjestno razpamećuje preko međumreže/interneta ili tu i tamo na ulici, taj izdaje Ivana. Tko se nije spreman samopriegorno udružiti na djelu za Dom, bojeći se gubitka stajskoga mjesta na kakvim proračunskim jaslama, taj izdaje Ivana. Bezbrojne stranke prava, bezbrojne braniteljske udruge i razočarani pojedinci svojom jalovošću izdaju Ivana. Tko uručbu pobjedničkog alkarskog odličja s pravom oduze sramoti, ali slaboumno prepusti Habsburgu, taj izdaje Ivana. A i Ti, stari čovječe, te jednako i Ti, mladi čovječe, koji ni u čemu i ni za što nisi, koji se svega bojiš i ničega se odreći ne želiš i ne usuđuješ, i Ti izdaješ Ivana! Tko hodočasti na koje od bezbrojnih strahotnih grobišta Hrvata, ali se ipak umiljuje proračunskoj podpori pa se ne pridružuje Spomen-pohodima HOZ-a Jazovke na obljetnice tzv. antifašističkog ustanka od 22. lipnja 1941., kada započe jugokomunističko i četničko-partizansko zlo, taj izdaje Ivana. Premnogi „naši” predsjednički natjecatelji, što se ne daju svrstati uz jednoga, razpršuju prave hrvatske izborne glasove pa dovode na vlast opet sramotu. Svojom bolestnom taštinom ili po nalogu takvi opet izdaju Ivana. Tko poput predsjednikâ Države i Vlade, i zastupnikâ Hrvatskoga sabora (koji bezstidno sam sebi oduze državno ime) uporno tvrdi Narodu neistinu, kako Hrvatska za europsku integraciju i globalizaciju nema inačice/alternative ili kako je Hrvatska spremna sve učiniti za ulazak u Europu, pa Hrvatsku takvim vanjskopolitičkim samoubojstvom podvrgava sve novim i težim tuđinskim ucjenama, taj izdaje Ivana Antuna Zrinskoga. Nažalost, odveć je takvih izdajnih primjera.

Smisao žrtve

Ivan Antun Zrinski – izabranik Božji po muci bezkrajnoj. Ali, ima li takva i tolika muka smisla? Ako ga ima, mora ga biti čak i za Ivana! Ima smisla, jer svaka muka na djelu za Dom, a pogotovu muka Ivanova, množi ukupno Dobro u Hrvata, da Dobro pretegne nad ukupnim Zlom, nad primjerice navedenim izdajama u Ivanovo i u naše doba. U poviestnim olujama obstaju Narodi s pretežitim Dobrom u sebi, dok inaki narodi nestaju. A hrvatski narod obstaje unatoč tuđinskim najezdama i domaćim izdajnim sijačima straha. Obstaje na Dobru iz muke Isusove, iz muke zrinsko-frankopanske te bezkrajne Ivanove, iz muke branitelja NDH, RH i RBiH, iz muke Tvoje, hrvatski čovječe, kada sebe daješ, da Dom obstane! A Ivan je taj smisao spoznao, i svi su ga mučenici spoznali najkasnije pri smrti tiela i odlazku duše u vječnost, iz koje s nebeskih visina bdiju nad Hrvatskom i nad nama, kada im se djelom za Dom pridružujemo.

Za HOR je Ivan Antun Zrinski – uz redovnike viteze ivanovce – poviestni uzor i bolan znamen. Ivanu se zavjetujemo. Po Ivanu – izabraniku Božjem i miljeniku Kristovu – spoznajemo, da je Smisao u Putu bez obzira na ionako varav i nepostiziv pravi uspjeh, postignuće i pobjedu. Zato kazujemo najvišu i najdublju spoznaju, koja nas brani od nutarnjega sloma i klonuća, spoznaju HOR-a po Ivanu, koja glasi: U Putu je Smisao, veća je i vrjednija Težnja od Uspjeha, a Dom je Red!

Urota pa tragedija zrinsko-frankopanska! Te se dvie plemenitaške loze sjediniše u braku Petrovu s Katarinom, da zablistaju nadljudskim djelom i hrvatskom prebolnom poviestnom ljepotom. Dadoše sve za Dom, namrieše nam našu diku i poviestnu bol, otiđoše u vječnost, da naviek budu zviezdama vodiljama hrvatskim. Stoga nam se njihova žrtva u trajnu poruku promeće, u poziv, u zapovied. Zapovieda nam vitez Frankopan, zapoviedaju nam Zrinski ban i Katarina banica: Ustaj, rode hrvatski, ne daj Doma svojega! A Dom, od mrtvih opet ustao, zbori našim zavjetom:

Svietli Zrine, Ivane sine, Domovina Mati, što Ti Zrinsko ime vrati, naviek će Te mučenika sinkom prvim, najmilijim sinkom zvati! Neka Tvoje ime, Ivane Zrine, Domovine sine, nikdâr ne mîne!

Branimir Petener, pročelnik Hrvatskog Obrambenog Reda

[1] Iste su godine smaknuti dvorski sudac Franjo/Ferenc Nadasdy (premda je god. 1669. izdao Urotu) i štajerski plemić Erazmo Tattenbach zbog sudioničtva, a ugarski su sudionici, palatin Franjo/Ferenc Wesselenyi i biskup György Lippay, umrli 1667.

[2] Pl. Emilij Laszowski, prednjak Vitežkoga reda Hrvatskoga Zmaja, navodi doduše u razpravi „Ivan Antun grof Zrinski” (o 240. obljetnici Ivanove smrti, 1703. – 1943.), da u službenim izpravama nije našao takvih podataka.

[3] → mr.sc. Anđela Ljubas: „Poviestni uzori HOR-a – IVANOVCI”

[4] po Šenoinu poviestnome romanu „Kletva”

[5] Višestoljetna borba za hrvatski književni jezik okrunjena je Međunarodnim priznanjem hrvatskoga jezika dne 1. rujna 2008.

[6] prahrvatski, praslavenski, indoeuropski pojam za viši stupanj znanja, spoznaje i moći