Smrt francuskog poslanika De la Vignea 1559.

 

Francuski poslanik Jean de la Vigne sahranjen je u Dubrovniku, a pogrebu su nazočila sva vlastela s knezom na čelu. Jorjo Tadić 24. veljače 1936, str. 10, kaže (ponešto kroatizirano): "U prvoj polovici XVI. vijeka Francuska je sa svih strana bila obuhvaćena zemljama dinastije Habsburgovaca. Za nekoliko desetljeća vodila se žestoka borba između njih, jer su i jedni i drugi htjeli sebi osigurati apsolutnu premoć u zapadnoj Europi. Ali kad su konačno Habsburgovci, odnosno Španjolska, ostali pobjednici na svim bojištima, i kada je Francuska ostala usamljena, francuski kralj François I. potražio je saveznike na potpuno drugoj starni, u Turskoj. Posredstvom jednog člana naše vlasteoske obitelji Frankopana, ove vrlo ogorčene protivnice Habsburgovaca, Francuzi su preko Bosne uspostavili prve veze s Turcima, odmah poslije svog velikoga poraza kod Pavije (1525.).

Otad, za nekoliko desetljeća, Francuzi žive u vrlo prijateljskim odnosima s Turcima, s kojima sklapaju poznati trgovački ugovor (1536.), a onda i razne političke sporazume na kojim se do najnovijega vremena temeljila francuska prevlast u turskim zemljama. Za cijelo vrijeme francusko-španjolskih borbi u XVI. stoljeću, francuski kraljevi su držali svoje diplomatske predstavnike u Carigradu, odakle su promatrali događaje na Istoku i neprekidno podstrekivali Turke protiv njihovih zajedničkih neprijatelja. Francuski poslanici u Turskoj igrali su, prema tome, vrlo vidnu ulogu u diplomatskim akcijama svoje zemlje, te se u Francuskoj dosta ulagalo ne samo u njihov rad, nego i na informacije koje su s Balkana slali svojim kraljevima.

Prijateljski odnosi Francuske i Dubrovnika

DubrovnikZbog velike udaljenosti između Francuske i Turske morali su Francuzi osigurati brzu i stalnu vezu između svoje vlade i svojih predstavnika u Carigradu. Na tom dugom i vrlo opasnom putu, koji je dijelom prolazio i pored habsburških zemalja, dvije su točke bile vrlo važne: Venecija i Dubrovnik. U Veneciji su ulogu posrednika i pomagača vršili sami francuski poslanici akreditirani kod Mletačke Republike, a u Dubrovniku su Francuzi uspostavili jednu posebnu agenturu koja je u svemu bila pri ruci njihovim poslanicima i kuririma, a pomalo je vršila i špijunažu u korist svoje zemlje. Zbog toga je Dubrovnik postao vrlo važna točka za francusku politiku u Turskoj i za održavanje veza s Istokom. Dubrovčani su uvijek dobro znali vrlo lijepo koristiti položaj svoga grada, te su sitne usluge, učinjene stranim predstavnicima, naplaćivali na veoma unosan način. A prema Francuzima su bili osobito pozorni i susretljivi. Najprije, bila im je potrebna naklonost francuskih kraljeva zbog ekonomskih i političkih veza sa zapadnom Europom, a onda, svaka usluga iskazana Francuzima bila je veoma ugodna i Turcima, najbližim susjedima i vrhovnim zaštitnicima malene Dubrovačke Republike. U tome, dakle, treba tražiti glavne uzroke dobrim i prijateljskim francusko-dubrovačkim odnosima, a iz čije bogate i vrlo interesantne povijesti iznosimo ovdje jednu sitnu epizodu iz polovice XVI. vijeka.

Povratak francuskog poslanika iz Carigrada

Krajem mjeseca rujna 1557. godine pošao je drugi put za Tursku Jean de la Vigne, francuski poslanik u Carigradu. On je napustio Francusku u vrlo kritičnom momentu, kada su Španjolci već potiskivali i tukli francusku vojsku na flandrijskom ratištu, i kada se habsburška dinastija afirmirala kao najjača sila zapadne Europe. De la Vigne je preko Venecije i Dubrovnika, gdje se iskrcao 15. studenog, prispio u Drinopolje 6. prosinca 1557. U Turskoj je ostao pune dvije godine, najkritičnije za tursko-francusko prijateljstvo onoga vremena, kada su Turci, poslije francuskih poraza kod Saint-Cantena i Gravelingena, počeli s manje volje i pouzdanja u francusku snagu raditi na slabljenju Habsburgovaca u Španjolskoj i Austriji. Kako su se prilike u Turskoj razvijale nepovoljno za Francusku, t[ak]o De la Vigne napusti Carigrad u rujnu 1559. da svoga kralja osobno izvjesti o tome i da mu predloži prekid daljnjeg prijateljstva s Turskom. Međutim, razbolio se na putu za Dubrovnik, te početkom listopada, dok se nalazio u Novom Pazaru, njegova bolest krene na gore. Odmah uputi glasnika u Dubrovnik moleći vladu da mu pošalje u susret jednoga liječnika s potrebnim lijekovima. Dubrovčani prime njegovu molbu, te 16. listopada zaključe da mu pošalju državnog ljekara Cezara, s nekoliko ljudi pratnje i s potrebnim lijekovima, a za troškove mu odrede 50 aspri. Već dan prije toga, u nedjelju 15. listopada, vlada je doznala za približavanje De la Vignea, zbog čega su izabrana dva vlastelina da mu pođu u susret, ali se tada u Dubrovniku još nije znalo da je on opasno bolestan.

Poslanikova se bolest pogoršavala, te se već spremao i na najgore. Svom sekretaru Diplesiju izdiktirao je oporuku, u Prijepolju 14. listopada, a on je samo potpisao i utisnuo svoj pečat. U želji da što prije stigne u Dubrovnik žurio se na svom putu, jer se bojao da njegove stvari i pratnja ne budu izloženi samovolji i pljački janjičara i ostalih Turaka, koji su ga imali pratiti i braniti na putu od Carigrada do Dubrovnika. Premda ga je dubrovački liječnik susreo negdje u sjeveroistočnoj Hercegovini, nekoliko dana hoda podalje od dubrovačke granice, te se cijeli posvetio njegovu liječenju, ipak mu više nije bilo pomoći. Predosjećajući svoju smrt popunio je svoju oporuku i 22. listopada dao zapisati njegovu posljednju volju. Ali ova tužna povorka s poslanikom na nosilima nije prestala putovati prema Dubrovniku. Poslanik je stalno žurio dalje, jer je, po nekim izjavama, htio svakako umrijeti u Dubrovačkoj Republici, kako bi bio sahranjen po obredima svoje vjere i u kršćanskoj zemlji.

Dolazak pratnje u Dubrovnik s mrtvim poslanikom

Ispred poslanikove pratnje putovao je njegov sekretar, koji je stigao u Dubrovnik u srijedu 25. listopada ujutro, te je odmah posebnim brodom krenuo za Veneciju noseći francuskom kralju neke hitne i važne poruke njegova bolesna poslanika. U Dubrovniku se zadržao vrlo kratko vrijeme dok se spremio za odlazak preko mora, a pri ruci su mu bili dubrovački vlastelin Ambrozije Fr. Gučetić-Gozze i firentinski trgovac Lorenzo Miniati. Gučetić se tada nalazio u francuskoj službi vršeći već od mjeseca lipnja 1559. službu posrednika između francuskog poslanika u Veneciji i onoga u Carigradu, dok je već otprije bio poznat kao pristaša politike francuskoga kralja. Lorenzo Miniati je bio također agent Francuske u ovim područjima, te je neko vrijeme, izgleda usporedno, bio u službi Francuske i Španjolske, premda su one bile u neprijateljstvu. Miniati i Gučetić izvjestili su svojim pismima De Noiera, francuskog poslanika u Veneciji, o bolesti De la Vignea, kao i o svemu što su Dubrovčani poduzeli da pomognu bolesnom poslaniku. Miniati je u svom pismu, datiranom 23. listopada, javljao kako se već osam dana ništa ne zna o stanju poslanikova zdravlja što ga je jako zabrinjavalo, dok je u postscriptumu dodao da je poslanik javio da se nalazi u Cernici i da ga prema tome očekuju sutra. Gučetićevo je pismo od 25. listopada ujutro, a iz njega se vidi da su bolesna poslanika očekivali istoga dana uvečer. Ova dva pisma, uz jedan dio ostale njihove korespondencije, kao i mnogi dokumenti o ovom događaju, čuvaju se u francuskom ministarstvu inozemnih poslova u Parizu, gdje smo našli i ostalu vrlo bogatu građu za poznavanje povijesti francusko-dubrovačkih odnosa.

Kratko vrijeme po odlasku broda za Veneciju, i to baš oko podne, prispjela je u Dubrovnik poslanikova pratnja, ali s mrtvim tijelom De la Vignea. Poslanik je umro, po nekima, dva dana prije toga negdje poviše Trebinja, a, po izjavama dubrovačke vlade, smrt ga je zatekla toga istog dana, i to na teritoriju Dubrovačke Republike. Svakako, o njegovoj smrti Turci - pratitelji nisu ništa znali, jer inače ovu karavanu ne bi bili ni propustili preko svoje granice. Čim je poslanikovo tijelo uneseno u Dubrovnik, pratnja se uputila prema kući Lorenza Miniatija. Odmah poslije podne sastao se Senat da odluči na koji se način ima sahraniti predstavnik francuskog kralja. Vlada je predložila Senatu da na pogrebu, koji se imao obaviti sutra, trebaju nazočiti knez, njegovo Malo vijeće i svi članovi Velikoga vijeća, dakle sva punoljetna vlastela. Neki su u Senatu stavili protuprijedlog da nazoči samo knez i Malo vijeće, jer im je, valjda, izgledalo da bi se prihvaćanjem vladina prijedloga De la Vigneu odalo odviše počasti. Međutim je vladin prijedlog prihvaćen ogromnom većinom i Dubrovčani su odali francuskom poslaniku najveću počast koju su mogli iskazati na pogrebu. Ovakvo svoje postupanje oni su kasnije objašnjavali naročitom pozornošću prema Francuskoj i njezinom vladaru, što su posebno istaknuli u svojim pismima upućenim francuskom kralju i drugim osobama.

Svečana sahrana

Sutradan, u četvrtak 26. listopada, Dubrovnik je na vrlo dostojanstven način ispratio tijelo poslanika od kuće Miniatija do svoje Katedrale (Gospe). Sva dubrovačka vlastela skupila se prije toga u glavnoj dvorani Velikoga vijeća, tog dubrovačkog parlamenta, odakle su korporativno [skupno], s knezom na čelu, pošli na pogreb. Mrtvom poslaniku nađen je, svakako u sporazumu s vladom, i vrlo počasni grob. Sahranjen je, naime, u samoj Katedrali, i to u grobu negdašnjeg dubrovačkog nadbiskupa Filipa Trivulzija koji je umro 1544. Ova odluka Dubrovčana da francuskog poslanika pokopaju pored Trivulzija imala je posebno značenje. Filip Trivulzio bio je iz Milana, iz stare i vrlo ugledne obitelji koja i danas živi u istom gradu kao jedna od uglednijih grofovskih kuća Italije. Imao je sedmoro braće, od kojih je jedan bio kardinal u Rimu i veliki prijatelj Françoisa I., drugi je bio guverner Lyona, treći biskup u Italiji, a jedan stric maršal francuske vojske i najvažniji predstavnik francuske politike u sjevernoj Italiji. Inače se cijela obitelj isticala među najodanijim pristašama Francuske, te je u svakoj prilici dosta radila na jačanju njezina utjecaja u Italiji. Kad je Filip Trivulzio stigao u Dubrovnik, stupio je u vezu s francuskim kraljem, te mu je na svom novom položaju učinio velikih usluga. Oko sebe je okupio jednu skupinu Dubrovčana, simpatizera francuske politike, koji su ga pomagali u poslu oko jačanja i održavanja francuskog utjecaja na Istoku. Svojim otvorenim istupanjem zadavao je mnogo brige i neugodnosti neutralnoj i strašljivoj dubrovačkoj vladi, te ju je svojim radom nekoliko puta stavljao u vrlo neugodan položaj.

Jednom prigodom (1537.) dao je da se mletačkom glasniku oduzmu pisma koja je mletačka vlada preko dubrovačke države slala svome poslaniku u Carigrad. Oduzeta pisma poslao je Trivulzio francuskom poslaniku na Porti da ih dešifrira i preda turskoj vladi, koja je baš tada vodila neke važne pregovore s Venecijom. Kasnije, kad su Turci osvojili Budim (1541.), priča se da je Trivulzio, iako katolički nadbiskup, čestitao Sulejmanu kao francuskom savezniku, na tako sjajnoj pobjedi i da je za to dobio od sultana jedan novčani dar. [Autor na drugom mjestu kaže da je to bila čestitka za pobjedu kod Pečuha 1543., te da je dobio 10.000 srebrnih dukata. Vidi: Jorjo Tadić, Dubrovački nadbiskup - veliki prijatelj i uhoda Francuza, Trivulzio (1521.-1543.), Novo doba, br. 314, (24. XII. 1925.), Split, 1925, str. 14.]. Kad je 1544. godine umro, govorilo se po Dubrovniku da je otrovan, kako više ne bi pravio slične neugodnosti Dubrovačkoj Republici. Eto, u grob ovakvog nadbiskupa Dubrovčani su položili De la Vignea, smatrajući, sigurno, da će jedan francuski poslanik ipak najljepše i najdostojnije počivati baš uz ovog oduševljenog i vjernog pristašu 'najkršćanskijeg kralja Francuske'.

Imovina umrlog poslanika

Odmah poslije pogreba, dne 26. listopada, dubrovačka je vlada odredila čuvare poslanikove imovine, koji su skupa s njegovim pratiteljima popisali sve stvari koje su pripadale pok. De la Vigneu. Prvi i glavni inventar je sastavljen već 25. listopada poslije podne u kući Miniatija, čiji se prijepis nalazi među kraljevskim aktima u Parizu. Vrijedilo bi taj inventar potpuno objaviti da se vidi što je sve jedan zapadnoeuropski diplomat iz XVI. vijeka smatrao potrebnim imati za svog boravka u Carigradu i kakve je sve stvari nosio sa sobom s Istoka u Pariz. U nekoliko sanduka i dobro umotanih korpa [koševa] bilo je pokojnikove odjeće skrojene na turski način, zatim skupocjenih perzijskih tapita, handžara [noževa] urešenih zlatom, srebrom i draguljima, svilenih rubaca i turskih marama, razne srebrnine, finog stolnog pribora, itd., a samo dvije rukom pisane knjige na grčkom jeziku. Sve dokumente, kao i poslanikovu oporuku, nisu ni otvarali, nego je Gučetić to povezao i zapečatio svojim pečatom. U karanteni na Dančama nalazilo se 15 krasnih konja koji su detaljno opisani u inventaru, kako ih ne bi netko putem do Francuske zamijenio i podmetnuo kakve lošije. Sve ove poslanikove stvari poslane su nekoliko dana kasnije brodom za Veneciju, a odatle ih je francuski poslanik De Noier uputio za Francusku.

U dokumentima koji su nam se očuvali o ovom događaju nailazimo na određeno neslaganje u pogledu dana i mjesta smrti De la Vignea. Karakteristično je da svi dokumenti koje je sastavila dubrovačka vlada donose da je poslanik umro 25. listopada, i to na dubrovačkom teritoriju, dok u izvješćima francuskih agenata Gučetića i Miniatija kao i u pismu francuskog poslanika iz Venecije, upućenim francuskom vladaru, izričito stoji da je umro 23. listopada, i to negdje u blizini Trebinja. Ovo neslaganje dokumenata baš u ovome značajno je za Dubrovčane i njihovu vladu. Dubrovčani su, naime, znali da su prešućivanjem poslanikove smrti na turskom teritoriju izvršili nekorektnost prema Turcima, koji su se, eventualno, mogli osvetiti, ali, naravno, ne Francuzima, nego baš njima, kao slabijima, a turskim susjedima i vazalima. Zato, dok su Dubrovčani pred svima krili pravu istinu, Francuzi nisu morali imati ikakvih obzira, te su potpuno slobodno mogli iznijeti točno mjesto i dan poslanikove smrti.

Francuski kralj zahvaljuje Dubrovčanima

Skupa s pismima francuskih agenata iz Dubrovnika uputila je i dubrovačka vlada 1. studenog pismeno izvješće De Noieru u Veneciju, u kojem ga je izvješćivala o svemu što je učinila za spasiti život poslaniku. Preko De Noiera vlada je o istom pisala i francuskom kralju, kao i njegovoj tetki, vojvotkinji od Savoje, pod čijom je zaštitom uvijek bio De la Vigne. U tim pismima Dubrovčani su isticali svoju privrženost prema francuskom vladaru, čijeg su predstavnika onako dostojno sahranili, a koji, ako se i može smatrati nesretnim što je umro prije nego što je stigao pred lice svoga gospodara i u svoju zemlju, opet može lakše počivati, jer je umro u kršćanskoj zemlji, u našem kraju, gdje se toliko mnogo poštuje kruna Francuske. De Noier je bio veoma zadovoljan držanjem Dubrovčana u ovom nemilom slučaju, te ih je pohvalio u svom izvješću kralju moleći ga da im i on svakako zahvali pismeno. Kralj je to doista i učinio 3. veljače 1560. godine, te im toplo preporučio svog novog poslanika koji je baš tada odlazio u Carigrad preuzeti svoje mjesto. Skupa s njime je putovao za Dubrovnik i novi agent, koji je trebao zamijeniti Gučetića u njegovu poslovanju i posredovanju između Carigrada i Francuske. Dubrovčani su, naravno, i ove nove predstavnike Francuske lijepo primili i pomagali im u svemu, te nastavili i dalje da s ovom moćnom i od Turaka poštovanom zemljom uvijek održavaju srdačne i prijateljske odnose.

O ovome vidi također kraće zapise: Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Štamparija "Jadran", Dubrovnik, 1939, str. 234-236; Mirko Deanović, Anciens contacts entre la France et Raguse, Bibliothèque de l' Institut Français de Zagreb, Tome III, Institut Français de Zagreb, Zagreb, 1950, str. 46-47).

Priredili: Đivo Bašić i Sonja Martinović

{moscommment}

Uto, 28-01-2020, 10:56:04

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.