Milan Ilinić (1918. – 2002.)
novinar, publicist, pravnik

Iz knjige Tihomira Dujmovića Hrvatske novinarske tragedije 1945.-1995. (2017.) doznajemo, među ostalim, da je od 352 hrvatska novinara samo njih 27 smjelo nakon „oslobođenja” nastaviti s radom u svojoj profesiji. Svi ostali bili su rastjerani, za stalno ušutkani ili pobijeni. To se (pre)često zaboravlja, odnosno o tome se šuti! Ali i danas, u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj, kako se želimo hvaliti, domoljubniji su novinari ušutkani. Ta, sad slijedimo europske vrijednosti pa su nepoćudni samo marginalizirani. Da nije podcasta i portala, ne bismo mogli ni zucnuti.

Jedan od poznatih hrvatskih novinara koji je imao sreću izbjeći oštricu mača komunističke „pravde” i nastaviti pisati u slobodnom svijetu bio je i čovjek s kojim ćemo čitatelje ovdje upoznati.

Ključni podatci

Milan Ilinić rođen je u Zagrebu 15. listopada 1918. godine. Tu je završio gimnaziju (1936.) i studij prava (1940.). Već u mladim godinama, počevši od 1934. pa do kraja Drugoga svjetskoga rata, a potom u emigraciji, bavio se novinarstvom. Objavljivao je reportaže, novinarska izvješća, komentare, humoreske i filmske prikaze u više hrvatskih tiskovina, uključujući i sljedeće: Vrtić, Jutarnji list, Omladina, Zagrebački list, Slobodna riječ, Gospodarstvo, Hrvatski narod, Nova Hrvatska, Novine, Spremnost i Pokret. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio je i ravnatelj Promičbenoga odjela te dramaturg zagrebačke podružnice njemačkoga filmskoga društva UFA (Universum Film – AG, utemeljeno 1917.).

U svibnju 1945. uspio je izbjeći u Trst i u tamošnjem izbjegličkom logoru radio je za novine Giornale alleato. Prošao je i kroz druge logore u Italiji i Njemačkoj te se konačno nastanio u Münchenu. Tu je u teškim poratnim izbjegličkim prilikama studirao novinarstvo i ostao vjeran tom zvanju do kraja života. Njegova izvješća, analize i komentari objavljivani su ponajviše u Danici (Chicago) te u sljedećim emigrantskim glasilima: Hrvatski glas, Drina, Obrana, Hrvatska država (München), Hrvatska revija, Slobodna Hrvatska, Hrvatski kalendar (Chicago) i u listovima iseljenih Nijemaca Der Volksbote i Der Donauschwabe. Nakon oslobođenja Hrvatske njegove dopise objavljivao je tjednik Hrvatski obzor u Zagrebu. Na njemačkom je objavio više brošura vezanih uz pitanja hrvatske povijesti, slobode i nezavisnosti. U prvim poratnim godinama pisao je pod pseudonimima: Božo, Erih, Hanzi i Ivan Ilinić.

Objavio je knjige Čudni ljudi (Zagreb, 1944.), Beogradski protokol i Hrvati (München, 1966.) i Utajena istina (Berlin, 1970.). Nadalje, njegovi su prilozi objavljeni u knjigama: Zbornik Bleiburg. Uzroci i posljedice (Zagreb, 1998.), Zbornik radova o književniku Mili Budaku (2) (Split, 2000.), Nova Hrvatska, 1. knjiga (Zagreb, 2022.), Slobodna Hrvatska, 1. knjiga (Zagreb, 2022.).

Osim novinarskim i političkim, bavio se i društvenim djelatnostima među Hrvatima u Njemačkoj. Među ostalim, bio je jedan od utemeljitelja (1970.) i prvi predsjednik nogometnoga kluba „Croatia” u Münchenu.

Svjedok jednoga burnoga vremena

Milan Ilinić ne samo što je živio tijekom burnoga predratnoga, ratnoga i poratnoga vremena nego je o tome svjedočio u svojim člancima i knjigama. Svi koji se bave poviješću nastanka Nezavisne Države Hrvatske, posljeratnim prilikama u hrvatskoj emigraciji (posebice u Njemačkoj) i odnosima Vatikana s Titovom Jugoslavijom trebali bi proučiti objavljene Ilinićeve tekstove.

Kao sudionik i svjedok tadašnjih zbivanja, on svjedoči da je u travnju 1941. hrvatska država nastala spontanom revolucijom hrvatskoga naroda. To potvrđuju revolucionarni koraci i proglašenje hrvatske nezavisnosti u Bjelovaru 8. travnja, a potom 10. travnja spontani revolucionarni pothvat malobrojnih građanskih zaštitara, studenata, radnika, veterana iz 1. svjetskoga rata i domovinskih ustaša koji su gotovo goloruki pokrenuli revoluciju. Revolucionarni koraci u Bjelovaru i Zagrebu bili su bez ikakve veze i potpore s bilo kojom stranom silom. Bila je to volja naroda.

Nažalost, paradigma da su Italija i Njemačka stvorile NDH zadugo se usidrila u historiografiji, pa i u glavama, te je i dalje prihvaćena kao nekakva jednostavna znanstvena formula. Ali zbivanja u travnju 1941. i tijekom cijeloga rata nisu bila crno-bijela kako su nas u školama ne tako davno učili, a svjedoci smo da i danas hrvatski đaci i studenti uče povijest po jugoslavenskim matricama. Čitanje štiva Milana Ilinića bit će od koristi svima koji žele povijesni dijamant okretati i sagledati sa svih strana a ne, kao očarani, buljiti u šarenilo jugo-kaleidoskopa.

Milan Ilinić umro je u Münchenu 4. ožujka 2002. godine.

P. S. U Port Arthuru (odnosno Thunder Bayu), Kanada, živio je Milanov stariji brat Karlo. I on je bio politički emigrant. Djelovao je u domoljubnim društvima i bio prisutan u hrvatskim emigrantskim glasilima.

dr. Ante Čuvalo