Josip Gamulin (1939. – 2009.)
liječnik, domoljub, aktivist, humanitarac i humanist

Živimo u svijetu koji sve brže i brže gubi pamćenje, pa i um, a moral i duhovne vrijednosti da i ne spominjemo. Influenceri, instagrameri, tiktokeri i raznovrsni aktivisti žele isušiti i zadnju kap ljudskoga razuma i nametnuti ideološki idiotizam na kojem oni (za sada) obilato profitiraju. Vidimo i u Hrvatskoj, posebice u glavnom gradu, kako se jučerašnji aktivisti vrlo brzo pretvoriše u bahate moćnike koji preziru neistomišljenike, a obilato nagrađuju svoju ideološku sljedbu.

Nije to bilo tako davno kad većina aktivista nisu bili plaćenici i profiteri, nego idealisti iz različitih motiva. Dok je svaki pokušaj aktivizma među Hrvatima u domovini (osim onih pod partijskom kontrolom) vodio u zatvor, dobro se sjećamo brojnih hrvatskih aktivista diljem svijeta. Svaka hrvatska naseobina imala je ljude koji su prednjačili u radu za slobodu svojega naroda i domovine. Jedan od najgorljivijih hrvatskih aktivista u Kanadi tijekom 1970-ih i 1980-ih bio je dr. Josip Gamulin. On će među Hrvatima Toronta i nadaleko šire ostati nezaboravan. Nažalost, u slobodnoj Hrvatskoj (pre)brzo postaju žrtve zaborava i junaci s ratnih bojišnica, kamoli ne će oni koji su „negdje tamo daleko” uznemirivali totalitarni režim i državu za kojom i danas neki uzdišu.

Od Mostara do Kanade

Josip Gamulin, zvani Svibe, rođen je u Mostaru 1. svibnja 1939. Djetinjstvo je proveo u Jelsi, na otoku Hvaru, kamo su ga roditelji poslali tijekom Drugoga svjetskoga rata. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Dubrovniku, a studij medicine na Sveučilištu u Zagrebu (1963./1964.). Nakon Zagreba, radio je u Italiji i Libiji (Tripoli), a potom je došao u Toronto i zaposlio se u novootvorenoj bolnici Doctors Hospital na aveniji Brunswick. S vremenom je otvorio dvije privatne ordinacije obiteljske medicine.

Odan svojemu zvanju i pacijentima

Kad bi Hrvati Toronta i okolice rekli „doktor”, znalo se da misle na dr. Gamulina. Bio je „narodni liječnik”; volio je ljude; svakoga pojedinca, a ne bezlično čovječanstvo. Svaka mu je osoba bila jednako važna. Pacijenata je imao, što se kaže, na pretek.

Oni koji su ga bolje poznavali navode kako je „podučavao svoje pacijente prehrani i preventivnoj medicini davno prije nego što je to ušlo u modu”. Nikad nije imao termine, ali nitko nikad nije ostao da mu Gamulin nije pružio pomoć. Oni koji ga ne bi zatekli u ordinaciji, znali su „nenajavljeno otići u njegovu obiteljsku kuću kao u svoj dom”. Bio je liječnik i prijatelj svima. Zato ga se rado sjećaju i djeca njegovih nekadašnjih pacijenata.

Istina, pravda i sloboda iznad svega

Kao liječnik, k tomu dijete „povlaštene klase” toga vremena, mogao je živjeti u miru i blagodatima koje mu je pružala profesija i društveni status. Ali u Gamulinu je gorjela ljubav za istinom i slobodom; slobodom svakoga pojedinca i slobodom svojega hrvatskoga naroda. Njegova ljubav nije tinjala u srcu ili bila jeka lijepih, ali „šupljih” riječi. Bio je neumoran aktivist iz ljubavi, a ne iz oportunizma, dobiti ili slave. Spomenimo samo neke od njegovih djelatnosti.

Bio je pokretač i voditelj radija Libertas, član uredništva glasila Nova Hrvatska, sabornik Hrvatskoga narodnoga vijeća, član vodstva nogometnoga kluba Croatia u Torontu, utemeljitelj i predsjednik Hrvatskoga odbora za ljudska prava... Ukratko, sudjelovao je osobno i/ili materijalno pomagao sve kulturne, dobrotvorne i političke djelatnosti među Hrvatima Toronta koje su se događale u njegovo vrijeme.

Jedna je zgoda posebice skrenula pozornost na Gamulina i njegovu ustrajnost u radu. Naime, 23. veljače 1986. u Torontu su bili veliki prosvjedi pred američkim konzulatom zbog nezakonitoga američkoga izručenja dr. Andrije Artukovića komunističkoj Jugoslaviji. Naravno, prosvjede je predvodio dr. Gamulin. Tijekom prosvjeda se jedan od prosvjednika, g. Marko Đukić, polio se benzinom i zapalio. Premda je imao znatne opekline, preživio je zahvaljujući brzoj reakciji dr. Gamulina.

Mjesto gdje se slučaj dogodio, ispred američkoga konzulata, postalo je poznato kao Otok slobode. Zadugo su na tom mjestu paljene svijeće, donošeno cvijeće, a uz plakate s porukama i danonoćnu „hrvatsku stražu” vijorile su se hrvatske i kanadske zastave. Mjesto se pretvorilo u otok bdjenja i vapaja za slobodom, a i prosvjeda protiv svih tlačitelja naroda i pojedinaca. Otok su posjećivali ne samo Hrvati, novinari i prolaznici, nego i ljudi iz drugih naroda koji su htjeli da se čuje i njihova istina i vapaj. Nije moglo proći ni bez provokatora. Gamulin je bio ne samo izrugivan i napadan nego i pritvaran. Ali njega nije ništa moglo omesti u njegovu radu za istinu, pravdu i slobodu. Bio je idealist, istinoljub i čovjekoljub.

Nakon pada Berlinskoga zida i kad je zasjala zora slobode, ali Hrvate zatekao i krvavi osloboditeljsko-obrambeni rat, dr. Gamulin i njegova obitelj bili su na prvim crtama, što bi se moglo nazvati, ratne fronte u iseljeništvu.

Dr. Josip Gamulin nije bio političar, a još manje samodopadni politikant, nego neumoran ratnik za ljudska i nacionalna prava. Nije bio uštirkan, nego čovjek iz naroda za narod. Takav je bio kao liječnik i kao domoljubni aktivist. Istina, i nekim je Hrvatima išao na živce. „Višoj klasi” smetao je jer im je njegov domoljubni rad bio izazov. I moćnici u domovini zaobilazili su ga jer je bio igrač kojemu nije bilo stalo ni do vlasti ni časti. Kao ljubitelj slobode, slobodno je govorio, živio i umro.

Obitelj i vječnost

Pisac njegova nekrologa ističe kako je Josip Gamulin upoznao svoju Vivianu dok su još bili u Zagrebu. Uvjeti za zajednički život bili su da je voljna roditi „barem četvero djece” i „donijeti mu u zatvor cigarete”. Srećom nije završio u zatvoru, ali imali su osmero djece! Viviana je bila ne samo vjerna supruga i brižna majka nego Josipova odana suradnica u radu na svim društvenim i domoljubnim poljima. Uvijek s njim, do smrti!

Kako rekosmo, Gamulin je bio neumoran liječnik i domoljubni djelatnik, a i strastven pušač, pa se nije čuditi da je doživio moždani udar. Nakon toga je živio i teško patio još četiri godine. U vječni život preselio se 1. ožujka 2009. Iz hrvatske katoličke crkve Presvetoga Trojstva u Oakvilleu do na vječni počinka na groblju Springcreek Cemetery, Mississauga, uz njegovu obitelj, ispratilo ga je na stotine prijatelja, suradnika i hrvatskih domoljuba.

***

Prigodom njegove smrti kanadskomu parlamentu obratila se tadašnja zastupnica Albina Guarnieri rekavši: „Kanada se ovog mjeseca oprostila od čovjeka koji je imao osjećaj za pravdu i velikodušnost koja je dosegnula cijeli svijet. Dr. Josip Gamulin došao je u Kanadu iz Hrvatske sedamdesetih godina prošloga stoljeća kako bi radio kao obiteljski liječnik. Mnogo prije interneta izgradio je vlastitu svjetsku mrežu, povezanu faksom, kratkim valovima, pa čak i zvučnicima na svojem karavanu.

Preko svojega Hrvatskoga odbora za ljudska prava i Hrvatskoga radija Libertas koji se na kratkim valovima prenosio diljem svijeta, tražio je slobodu za političke zatvorenike i pomoć za potlačene ljude posvuda.

U Kanadi nije bježao od bilo kakva vrijednoga cilja, nije se sustezao pred bilo kojim izazovom i pokretao je na tisuće akcija.

Dr. Gamulin ostavlja nasljeđe aktivizma i integriteta koji nastavlja nadahnjivati živote koje je promijenio svojim uvjerenjem, genijalnošću i velikodušnošću. Njegovo prijateljstvo bila je najveća povlastica koju sam susrela.”

Tako to bijaše u kanadskom parlamentu! Sumnjam da je itko u Hrvatskom saboru i zamijetio da je umro Josip Gamulin. Ali on to nije ni očekivao!

dr. Ante Čuvalo

Naslovna fotografija: časopis Matica, travanj 2009.