Izvješće koje ovdje donosimo je prozorčić kroz kojeg možemo na trenutak pogledati u život i rad hrvatske zajednice u Chicagu prije 100 godina. I još više, ono nam daje priliku zaviriti u srca i um tog naraštaja. Premda je to bila davna 1906., iz teksta vidimo s koliko su ljubavi i žara naraštaji koji su prethodili našem ne samo čuvali svoj identitet i kulturnu baštinu, nego i mislili na svoju domovinu Hrvatsku i slobodu svog hrvatskog naroda. Iako su njihovi politički nazori uvjetovani gibanjima u Hrvatskoj u to vrijeme, pažljiviji čitatelj primijetit će brojne dodirne točke koje su zajedničke hrvatskoj emigraciji tada i sada. Članak, koji je pronašao i onda nam poslao dr. Ante Čuvalo, donosimo u izvornom obliku.(mmb)

 

Hrvatsko slavlje u Chicagu 30. rujna 1906.
(Hrvatska zastava, 4. i 11. listopada 1906.)

Franjo StrmićHrvatska kolonija u Chicagu slavila je opet posebnu svečanost dne 30. rujna o.g. . Cviet dalmatinskih sokolova ustrojio je nedavno iz sredine svoje posebno dobrotvorno družtvo pod oznakom i zaštitom svojeg Svetca „Sv. Jeronima.“ Kad katolička crkva slavi istog Svetca, upriličilo je isto društvo posvetiti svog družtvenog barjaka. Osvano je liepi jesenski dan. Kako smo očekivali, da će našu svečanost uveličati svi Hrvati u Chicagu, nismo u nadi prevareni bili. Točno po programu u 1 sat poslije podne, počeše se sabirati razna družtva sa svojim barjacima pred Germanija dvoranom na Wentworth ulici [2311 Wentworth Ave.]. Ala je bilo milota gledati toliki broj naše braće na okupu uz vijanje hrvat[ske] Trobojnice družtv[enih] Barjaka i barjaka simbola slobode. I nehotice čovjek je morao pun zadovoljstva uzkliknuti: blažena slobodo! Hrvatska Glazba „Sokol“ intonira koračnicu, a družtva se po starosti redaju dva i dva, te odmjerenim korakom stupaju prema crvki, gdje se je barjak imao posvetiti. Razvela se ciela četa, kano pobjedonosna vojska, koja slavlje slavi. Barjaktari i predsjednici sa trobojnicama preko junačkih grudi ponosno predvode svoje odiote; maršali na vilovitim konjima obliću povorku, kano vojskovodje, kad nadziru čete.

Dospjesmo do češke crkve [crkva nije bila daleko od Germanija dvorane]. Družtva stanu, da učine slobodan prolaz mezimčetu bratu, današnjem svečaru. Kršni Dalmatinci sokolova oka, osbiljna pogleda i vedra čela koracaju prvi kroz špalir svojih sudrugova, da zasjednu dolično prvo mjesto u crkvi. Za njima udjoše i ostali. Na govornicu uzpe se naš hrv. župnik R. [Rancinger, župnik hrvatske župe Uznesenja B. D. Marije na Marshfield Ave., Chicago] te kratkom rieči oslovi prisutnike: što je uzrok udruživanja! Dva su, veli, uzroka: jedan u ljubavi, a drugi od potrebe. Nam Hrvatom u Americi nuždna su nam obadava, jer treba, da smo jedinstveni, kano sinci jedne majke, te se medjusobno ljubiti moramo; a jer smo u tudjem svietu samo na se upućeni, to je nužda, koja nas opet spajati mora. Obćem jedinstvu u ljubavi znak jest naša trobojnica, a osnova potrebe veze naše u družtvenom barjaku. Zaželio jest, da mlado družtvo pod zaštitom sv. Jeronma, koji jest personificirana značajnost i odlučna stalnost, odlučno i značajno, kako se Dalmatincima pristoji: raste, cvate i napreduje!

Chicago 1915.Kad je vlč. R. [Rancinger] ovršio sveti čin, družtvo sv. Jeronima stupi na čelo kano ovjenčani svečar sa svojim barjakom, da predvodi stariju ti braću do dvorane, gdje se je zabavom duha i tiela imalo proslavit i dokrajčit svečanost – kod takvoga prizora čovjeku se u grudima širi srce od veselja, al istodobno tjeskobno se stišta od pravedna gnjeva, što je Hrvatu u tudjoj zemlji prosto da u domaji na rodnoj grudi mjesta nema! Pedeset i više narodnosti u nas znatiželjno gleda, gdje slavimo hrvasko slavlje, gdje se hrvatske svetinje ponosno zrakom slobodne zemlje viju, gdje se hrvatska rieč ori, a da nitko proti tome što oprečna zbori. U narodnoj dvorani [Narodna dvorana nalazila se na 587 Centre Ave.] kulminirao je narodni naš značaj. Skladnim glasom odpjevalo je dično naše pjevačko družtvo „Zora“ lijepu pjesmu: „Blagoslov barjaka“ uz burno povladjivanje sa sviju strana...Jest....pjesma nam je srca jek!

Kum Fr. Novak posebno je ganutljivim ričima kako se u tudjini ne smijemo otudjivati, već u jedno sabirati, da pred stranima narodnostima pokažemo kako i mi jesmo narod, koji možemo i hoćemo bitisati u svom hrvatskom duhu, pod svojom bratskom zastavom. Gdja kuma V. Str. nadovezala je rieči kuma kano hrvatska majka, te osobito je iztakla, kako su hrv. Majke dužne upućivati svoju djecu, da se osjećaju onima što moraju biti za Boga i domovinu! Evo ti rode – rekla je – Svetinje tvoje. To je onaj sveti znak, pod kojim su tvoji pradjedovi lievali krv za krst častni i slobodu zlatnu. I vi Sokolovi Dalmacije pod svojim barjakom, pod narodnim simbolom neustrašivo koracajte kano vriedni sinovi majke Hrvatske! – Dvoranom je zavrilo: Živila kuma!!! a povladjivanje je tek prestalo kad je na pozornicu stupio predsjednik sv. Jeron. Društva g. Fr[ranjo] Strmić. Jakim i zvonkim glasom najprije se zahvalio kumovima, na izkazanoj časti družtvu: zatim tumačeći nadpis društvenog barjaka, naglasuje navedeno hrvatsko obilježje koje se uvijek odrazuje iz grudijuh Dalmatinskih Hrvata. Ne treba nam separatizam! Ako nas imade Hrvata iz sviju strana široke naše domovine, svi smo braća jedne majke koja, visoko nad nama razvija sticaj jedinstva – hrvatsku trobojnicu.

Zahvaljujuć pojedinim družtvima, koja su se korportivno odazvala družtvenoj svečanosti, poziva sabrane goste, da prosliede u današnjoj zabavi sa utjehom i zadovoljstvom spajajući korisno sa ugodnim uz poklik; Živila Hrvatska! Živili američki Hrvati! – Živio!!! Odjekne kano iz jednog grla cielom dvoranom. Potraja još nekoliko časova i na pozornici pojavi se vlč. g. Fr. [Fran] R. [Rancinger]. Već pojava njegova izazva burni aplaus. Pljeskalo se je sa sviju strana. Laganim tonom odpoče po prilici: Naš veliki Mecena blako pokojni Strossmayer reako je: prosvjetom do slobode! Kad su drugi narodi Europe imali sredstva i vremena, da se mogu narodno, ekonomski i kulturno razvijati, tad je Hrvatski narod morao stražu stvarati pod puškom i sabljom i krv lievati za krst časni i slobodu zlatnu! Mjesto uzdarja svog junačtva stigao ga je prezir naroda, za koje je otvarao svoje grudi, kao bedem na kojem su se zaustavljale dušmanske striele. Jer mu je cieli narodni ustroj krvavio stoljeća i stoljeća nije se mogao ni moralno, ni materijalno uzprti do visine kulturnog napredka ostalih naroda. Plaća mu je bila tielesno i duševno ropstvo.

Strossmayer, koji je iz visine svoga položaja, al kano čovjek iz naroda, vidio i znao, gdje jest uzrok nazadku, a gdje može bit uspjeha za budućnost hrvatskog naroda, uzkliknuo je: prosvjetom k slobodi! Što je rekao, nije porekao. Zvanje svoje, položaj svoj, žitak svoj prikazao je na oltar domovine. Prosvjetni zavodi naše domovine svjedok jesu djelovanja Strossmayera. Ideja njegova bila je uzvišena, jer je htio, da svi Slaveni na Jugu, budu jedno tielo, a da imadu jedno učevno, naobraženo stecište osnovao je Jugoslavensku akademiju, koja kano zapaljena baklja, imade svijetliti hrvatskom narodu, te mu krčiti put do prave istine. Kano predhodna zvijezda danica, da raztjera tmice neznanja, i naviesti svanuće sunca istine i slobode! Mi Hrvati u Americi kano radnici upućeni smo sami na sebe. Brojne inteligencije nemamo zastupane, da nas predvode prosvjeti do slobode. Sreća naš je snašla, što nam pomajka Amerika pruža podpunu slobodu.

Nije nam ovdje klicati: prosvjetom k slobodi, nego upravo anipodično: slobodom k prosvjeti! Naš jest narod u povoju ovdje kano pčela radilica, u dalekom preko atlanskom cvietnjaku, da obliće cvietak po cvietak te sabire sebi i svojima sladokusne hrane i voskom pali svijecu Bogu u čast. Treba dakle da imademo svoje ulište, svoju košnicu. Nužda i narav treba da nas spoje u jednistvo, da se stranom svietu pokažemo kano vriedan, čeličan, značajan i pošten narod. Ako se nametnika nadje, treba ih kano trutove izbaciti iz košnice. Svadje, klevete i osobne mržnje samo zli biljeg na nas bacaju, a u narodu sijaju klicu nepovijerenja i duševnog mrtvila. Žalostna bi pojava bila, da pod imenom Croatian bude žigosana sama opačina i barbarstvo i time žigom da se obilježi pred stranim narodima dično i slavno naše hrvatsko ime. Prošlost nas nije izdala ni u jakosti intelektualnoj niti u fizičkoj. Poviestni junaci u boju za obranu domovine jesu novo uzkrsli Leonide, a umne glave našega naroda uzporedni su na svakom polju velikanom drugih naroda. Dok je govornik govorio prekidali smo ga češće burnim pljeskanjem i odobravanjem – a kad je završio, mogla je tek glazba utišati uzhićeni narod u patriotskom oduševljenju. Sokolaši [Hrvatska Glazba „Sokol“] zaigrali su liepu našu himnu: Lijepa naša domivina! a publika ju je iz počitanja sotjećki sa slušala.

Nakon toga vrstali su se razni govornici kano predstavnici ili zastupnici raznih društava. U ime družtva „Strossmayer“ liepo je govorio predsjednik g. Josip Zidarić; družtva Hrvat Primorac govorio je g. V[inko] Mičetić; družtvo Juraj Biankini zastupao je g. Anton Šepić, koji se je osvrnuo na hrvatsku štampu u Americi. Sa pravednom indignacijom naglasio je, da se štampa okani osobnih navala, neka novine budu poučna glasila za narod, jer narod ih plaća i narod ih čita. Iz dosadašnjeg pisanja tih glasila ne crpi narod pouke, već se samo truje poukom osobnih mržnja. – Za Križare [Dobrotvorno družtvo “Križari” - odsjek 4 Hrvatske Zajednice Illinois okupljalo se oko najstarije hrvatske župe u Chicagu na Marshdield Ave.] zahvalio se vlč. G. R. [Rancinger], naglasio, da u radu za domovinu upremo oči u sv. Križ, koji nam navješta spas svieta, a kriepi ufanje u vječnu domovinu. Kako nam je današnja slava povodom brojnoga sastanka, tako nek nam bude hrvatska R.K. crkva stecičtem cieloga hrvat. Naroda u Chicagu, da u njoj svojim jezikom slaviom Boga i osjeguramo si vječni dom. Za „Hrvt. Slogu“ [Hrvatsko Dobrotvorno Dužtvo “Hrvatska Sloga” odsjek 40 Narodne Hrvatske Zajednice] govorio je predsjednik g. Gjuro Mamek ocrtavši tešku borbu u prvom početku hrvatske naseobine, koja sa malenim brojem boraca imala je podnieti raznih kušnja. Isto društvo, koje on zastupa – reče – jedno je od najstarijih, a borilo se je sa prijateljima i neprijateljima imena hrvatskoga, al u borbi je svladalo i pobjedilo, jer danas obstoji. – G. Anton Bišćan zastupao je pjevačko družtvo „Zoru.“ „Plemeniti Turopoljac“, „Istarska Sloga“ i druga družtva dala su oduška svoga u hvalospjevu današnjim svečarima sa patriotskim obilježjem. – Tim je svršio službeni dio proslave.

Kad je pjevačko družtvo „Zora“ pjesmom „Pozdrav domovini“ otvorilo zabavni dio, sve je opet u drugu fazu uzhićenja prešlo. Mladež željna zabave jedva je izčekivala zvukove glazbe, koji će ju zanjihati u valoviti ples. Naše vitke krasotice kamo gorske vile sjatile se, da čekaju mlade, junake, koji će ih privinuti uz bok svoj, da krilati polete u veselo kolo. Tako se je izmjenjivao koncert sa plesom. U plesu je uživala maldež, u koncertu svi zajedno. Pojedine toček liepo su izvedene i preko očekivanja. Osobito nam je iztaknuti gdju [Zlatu] Biankini, koja je na glasoviru pratila solo gg. Cosme i Čopa. Takodjer milo zvučana citara koju je iz vadjala gosp. Katraina Cuculić pleskanjem nije bilo kraja. Osobito povladjivanje izazvala su braća gdjica Mamic i g. Juraj Schubert, djeca kršnog Dalmatinca, al odavna ovdje nastanjenog, g. Jurja Schuberta, koji u tišini bez osobne koristi više radi za narod, nego mnogi vikači. Gdjica udarala je na glasovir, a brat joj na gusle. Harmonični zvukovi, koji u divnoj melodiji odjekivahu dvoranom uznasoše i prozajika na idealne sfere, ta je publika izazvala, da su se ista braća po tri puta morala producirati, izvodeći sve samo Hrvatske odlomke. Cosmi i Milko Petrović. Tako valja! Sve što je dobro prihvaćajmo i njegujmo, a zlo odbijajmo. Glazba i pjesma ne samo da vedre, nego i čovjeka uzdižu, da s visine promatra maglu zemaljsku, koju srče samo oni, koji se u njoj kreću.

Ozbiljnost bila je začinjena i šalom. G. Suvajdžić i njegova gospodja izazvali su svojim humorom mnogo smijeha. Zaključili su cielo zabavi sam Dalmatinci. Narodna pjesma i narodno glasbalo bila je kruna svemu, a da svatko odnese ugodu uspomenu na taj dan g. Antun Gardić i drugovi zapečatiše šaljivom igrom: Brijač dvadesetog vieka, koji je cielo pučanstvo ućeralo u naj veći smijeh. Ljubezna braćo Hrv. i sestre hrvatice i sva slavna društva naj srdačnije Vam se zahvaljuje  na Vašem posjetu, da ste uveličali posvetu barjaka Hrvatskog Dal. Dob. Družtva Sv. Jeronim; tako i u naprijed treba da se slože naša braća, Živila Hrvatska!!

Pronašao i prepisao
Dr. Ante Čuvalo - Chicago

{mxc}


Pet, 18-10-2019, 17:00:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.