Koliko toga može stati u jednu pjesmu? Toliko toga o nama, našoj povijesti, našim obiteljima, hrvatskom čovjeku, njegovoj nesebičnosti, ponosu, ljubavi za Domovinu. Ova je pjesma do bola hrvatska. Izvode ju Miroslav Škoro, tamburaši predvođeni virtuozom na bisernici Aleksandrom Homokyjem, i petnaestak tisuća hrvatske mladeži u zagrebačkoj Areni.

Onda je došla [Koja?] DEVEDESETA!
otac reče: [Što?] „SAD IL' NIKADA!“
I Mata krenu ko iz nekog sna
bez igdi išta, al srca velika.

Po mladeži u Areni jasno je da u njima živi duh Mate. Možda on dobar dio vremena i spava. Na nama je da ga za sva vremena ponovno probudimo.

Miroslav Škoro

Mata

Mata je rođen jedne nedilje
Četrdeset neke godine.
Otac nije za njega ni znao
s križnog puta kad se vratio.

Živili tako skromno al ponosno
u selu malom pitomom slavonskom.
Seoske babe nisu ga volile
kad krene čorom navuku firange.

A ja, ko da ga vidim još i sad
U kas vraća konje s pojila.
Selo priča, Matu ne briga
samo konje brže potjera.

Onda je došla devedeseta
otac reče: „Sad ili nikada!“
I Mata krenu ko iz nekog sna
bez igdi išta, al srca velika.

Te su mu zime brata ubili
Spalili selo, konje odveli.
Oca su našli nakon mjesec dva
Slomila ga tuga velika.

A ja, ko da ga vidim još i sad
U kas vraća konje s pojila.
Selo priča, Matu ne briga
samo konje brže potjera.

Bio sam s Matom prošle nedilje
kod crkve, poslije mise jutarnje.
Uz njega sin mu i dica bratova
„Pa gdje si Mata , kako je?“, pitam ga.

Veli mi, „Sve će biti kao ranije
opet će selo okitit kapije.
Sve ćemo vratit, al jedno nikad ne
uspomene što su nam nestale.“

A ja, ko da ga vidim još i sad
U kas vraća konje s pojila.
Selo priča, Matu ne briga
samo konje brže potjera.

Miroslav Škoro