Prošlo je dvadeset godina, a kao da je bilo jučer. Nikad se ne ćemo moći dovoljno zahvaliti i nadiviti braniteljima Vukovara i svima koji su u te dane živjeli u Gradu. Branili su svoj Grad, obranili su Hrvatsku. Nahranili su nas svojom vjerom i ljubavi za Grad, za obitelj i prijatelje, za Hrvatsku, za naš Dom. Na nama je da sve to očuvamo, sve njih pamtimo, pa će se u nekim budućim stoljećima hrvatski narod njih spominjati kao što se mi spominjemo kralja Zvonimira, Zrinskih, Frankopana i još mnogih.

A to ne bi smjelo biti preteško. Jer, sve je tu, kao što Dalibor Bartulović-Shorty u pjesmi kaže: "Silni Dunav, na vodotornju se zastava vije".

Shorty i Miroslav Štivić

 

Dok Dunav

Davno je bilo, ne ne bih spominj'o imena, ko' nas je to prodo i koja je bila cijena naših života što Bog je uzeo, il' nam dao, tri mjeseca pakla, a onda je Vukovar pao, a i mi skupa s njim, al' smo se predali hrabro, mjesec dana nakon što je umro Blago Zadro, al' je ostala gorčina u grlu koje me žeđa, na pozive u pomoć da l' su okretali leđa, ko' je Ovčaru preživio, ne pitaj šta je prošo, u Stajićevu Nišu, ja sam u Mitrovicu o'šo. 4 mjeseca logora, za svaki sekund ožiljak, pa iziš'o u razmjeni kad je već bio ožujak, pa šta to znači da sam imao sreće, što sam ostao živ, imali tu nesreće veće, što sam vidio i čuo, ne to se neda zaboravit, nema doktora što može ove rane oporavit, kao ni moju dragu što bolest uzela mi, još prošle godine, dok moja Sara ima 3, ona me drži na životu, samo moja kćerka jeste i sjećanje na moje dečke sa Trpinjske ceste...

Boli me sjećanje na stare slavne, dane ponosne,
al' borim se, i nedam se dok Dunav tiho protiče...
I boli me istina što nema onih koje volim ja.
Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova...

A moja mala Sara o tom ne zna ništa, ona zaspe sa osmjehom i sanja igrališta, kolače i bombone, a ne bombe i tromblone, k'o njen stari, ne vidi proklete demone. Ne vidi krvave rovove i popaljene krovove rodnoga grada, ona ne zna ništ o ovome. I bolje da ne zna, nek je sretno djete, samo zna da tata guta neke roza tablete kad ga boli glava, al ne postoji taj prozac ni xanax za ove košmare uvučene u mozak što mi ne daju uklonit barikade i klade. Zakopavam mrtve u prošlost, a oni ih vade, šta mi to rade ljudi k'o da nisam sav svoj, tresem se i drhtim, k'o da nisam sav svoj dok me kupa hladni znoj, nešto u meni kipi, peku me naši haški, kundak života tuče, zaista boli vraški. Opet sam poš'o, plak'o, jer više neznam kako, borit' se protiv toga nimalo nije lako, i k'o da nemam ništa drugo osim te granate, al' neka, i to će bit' dovoljno, ako se vrate...

Boli me sjećanje na stare slavne, dane ponosne,
al' borim se, i nedam se dok Dunav tiho protiče...
I boli me istina što nema onih koje volim ja.
Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova...

O dragi Bože, kao da nije u snu, kada koljena od krvi, a ja stojim baš na dnu, a oko mene poklani, streljani, pretučeni, unakaženi, nevini i do smrti mučeni. Odjednom i ja tonem u krvavom blatu, al' mi Sara drži ruku, i viče ne dam svog tatu, i onda nestaje sva tama, jer je anđeo nad nama, pa nam šalje oblak na kojem je Sarina mama, moja draga žena, blješti od sunčevih snopova, i osmjeh moje kćerke, jači od milijun topova, mi zagrljeni sretni, zato plačemo nas troje, odjednom oko nas svi moji prijatelji stoje. Svi još uvijek lijepi, svi još mladi kio na slici, i svi mi u glas kažu da je došao kraj bitci. Da živim sad za žive, mrtvih samo da se sjećam, pa se izljubim sa svima i to im obečam. Kažu zbogom, i opet sve je isto k'o i prije, silni Dunav, na vodotornju se zastava vije, ja se budim jer se Sara smije, i ručice dvije mene grle oko vrata, dokaz sreća u meni je...

Boli me sjećanje na stare slavne, dane ponosne,
al' borim se, i nedam se dok Dunav tiho protiče...
I boli me istina što nema onih koje volim ja.
Pokriva ih zastava, nek sanjaju u sjeni hrastova...

Dalibor Bartulović - Shorty

Pon, 6-07-2020, 00:43:35

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.