Radosti mojoj nema kraja!
S mjesta predsjednika Republike Hrvatske odlazi Ivo Josipović, važna karika najgore vlasti koju je Hrvatska od svog nastanka imala. Anacionalne i bezlične vlasti, kod čijih predstavnika niti u jednom trenutku nismo mogli osjetiti ni mrvicu ljubavi prema državi koju vode, o strasti da i ne govorimo. Iako su pokušavali, posebice u predizborno vrijeme, „hrvatizirati“ svoju retoriku, nisu uspjeli zavarati mnogo ljudi, Niti Josipović,, kojemu je „uspjelo“ ono što se izuzetno rijetko događa, izgubiti reizbor iako je na svojoj strani imao sve najveće medije, ni Milanović ni njegovi ministri nisu to uspjeli. To i nije čudno, nemoguće je imalo dulje vremena glumiti ljubav.
Kad je predsjednik Vlade govorio o Hrvatskoj kao o slučajnoj državi, paradoksu, o nerazumijevanju Slavonaca i Dalmatinaca, kad je uvjeravao Hrvate da Hrvatska više nikada ne će biti bogata država, predsjednik Josipović je šutio, ili bi progovorio o ustaškoj guji u njedrima hrvatskog naroda. Kad je hrvatski narod oduševljeno slavio oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, što je značilo i propast teze, potekle iz Hrvatske, o zločinačkom pothvatu kao temelju Hrvatske, predsjedniku Josipoviću je trebalo više od dva sata za obraćanje presretnim Hrvatima, a i tada je naglasak stavio na procesiranje zločina koje je počinila hrvatska strana.
Stoga Ivi Josipoviću, u povodu njegovog odlaska s dužnosti predsjednika Republike Hrvatske posvećujemo ovu pjesmu koja je, baš kao i još mnoge druge, nastala ubrzo nakon Josipovićevih (i Milanovićevih) „domoljubnih“ izjava.
D.J.L.
Tamburaški sastav Kas i Neno Belan
Radosti mojoj nema kraja
Pogledaj to more plavo,
Pogledaj taj val u pjeni.
Ja odavde nigdje ne bih,
Ostajem u ovoj sjeni.
Pogledaj ta polja plodna,
Žito raste na svom suncu.
Ta je zemlja tako rodna
Samo da je blizu srcu.
Tu di se more sa stinom ljubi,
Tu di se uzdah od sreće gubi,
Tu di se pisma sa zorom spaja,
Radosti mojoj nema kraja.
Ima l' šta lipše od toga,
Između nas i neba.
Volim kamen, svoje škoje,
Kada uđe brod u luku.
Sve što vidiš, to je moje,
Svatko će ti dati ruku.
Volim šume, svoje rijeke,
Stare priče iz davnina.
Kad tambura šorom krene,
Kada majka ženi sina-
Tu di se more sa stinom ljubi,
Tu di se uzdah od sreće gubi,
Tu di se pisma sa zorom spaja,
Radosti mojoj nema kraja.
Ima l' šta lipše od toga,
Između nas i neba.
Tekst: Uršula Tolj
Glazba: Damir Bačić