Benediktinci

1252. godine je papa Inocent IV. dozvolio benediktinskim glagoljaškim redovnicima u Omišlju na otoku Krku uporabu hrvatske crkveno-slavonske liturgije i glagoljaškog pisma umjesto latinskog. Pravila sv. Benedikta napisana hrvatskim glagoljaškim pismom u 13. ili 13. stoljeću vjerojatno su najraniji poznati prijevod benediktinskih pravila s latinskog na neki živi jezik (Hrvatski crkveno-slavonski). Sačuvano je 60 stranica, od njih 70, koje su benediktinci morali znati napamet.

Znamo da su hrvatski benediktinci glagoljaši živjeli u gradu Krku i na otoku Pašmanu pokraj Zadra. Još je neobičnije postojanje benediktinaca na otoku Braču blizu Splita, u mjestu Povlja. Oni su rabili hrvatsku crkveno-slavensku liturgiju, te hrvatsko ćirilićno pismo! Potrebno je reći da su pripadnici benediktinskog samostanskog reda bili striktni sljedbenici latinske liturgije i latinskog jezika i pisma posvuda u Europi – osim u dijelovima hrvatskog priobalja.

Prema velečasnom Ivanu Ostojiću, istaknutom stručnjaku za povijest benediktinaca u Hrvatskoj, u 13. i 14. stoljeću je u Hrvatskoj bilo čak 70 znanih benediktinskih samostana za redovnike, i više od 20 za redovnice. To je predstavljalo ogromnu intelektualnu snagu u Hrvatskoj. Sjetite se benediktinskog gesla - Ora et labora (Moli i radi). Vidjeti: Gregory Peroche, str. 40.

croatianhistory.net
preveo: D.J.L.