Smrt je jedina stvar u životu za koju svi znamo da nas čeka, samo ne znamo kad! A do tog trenutka sve ostalo je zagonetka. Poslije smrti Bog određuje na onoj strani, a na ovoj ostaju učinci i sjećanja. Ovdje ću podsjetiti na čovjeka koji je davno umro pa je i sjećanje na nj isčezlo, premda nas je zadužio svojim životom i radom. Njegova djelatnost među Hrvatima u Americi u ranim i teškim godinama hrvatskog doseljavanja i življenja u ovoj zemlji, premda kratkotrajna, ostat će trajna u hrvatskoj povijesti. Ljudevit Lauš rođen je 27. veljače 1868. u Travniku. Već u ranim godinama izgubio je oca, te se o njemu, kako je najbolje znala i mogla, brinula majka udovica. U rodnom Travniku je završio pučku školu, kod franjevaca gimnaziju, a bogosloviju u Pečuhu i Beču. U svojoj poznatoj knjizi “Preko Atlantika do Pacifika“ (1907.) Ante Tresić Pavičić nam veli da mu je Ljudevit bio kolega za vrijeme studija u Beču. Ante je studirao filozofiju, a Ljudevit bogosloviju na poznatom Augustineumu. Nakon trinaest godina susreo je Tresić ponovo svog kolegu Ljudevita, ali sad u Americi. Kod njega je bio gost za vrijeme svoga boravka u Pittsburghu (1905.), te mu je posvetio svoju gore navedenu knjigu. Na cijeloj stranici kaže: „Prijatelju Dru. Ljudevitu Laušu, hrvatskom župniku u Allegheny, Pa“, a u knjizi potanje opisuje rad na toj župi svog kolege iz studentskih dana. Ljudevit je za svećenika zaređen 25. srpnja 1890., a 19. listopada 1894. u Beču je promoviran za doktora bogoslovije. Bilo mu je 26 godina. (A.Čuvalo)

 

 

Braća Mirko (Karlovac, 1871. - Peru, 1913.) i Stevo Seljan (Karlovac, 1876. - Ouro Preto, Brazil, 1936.) proveli su nekoliko godina u Etiopiji, obavljajući geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja. Zauzimali su važne položaje na dvoru etiopskog cara Menelika II. Kasnije su otputovali u Južnu Ameriku, gdje su osnovali društvo La Mission Cientifica Croata Mirko y Stevo Seljan (Hrvatska znanstvena misija Mirko i Stevo Seljan), organizirali ekspedicije, posebice u Peruu, Čileu i Brazilu (u području Amazone).Njihova je najznačajnija knjiga je Mirko i Stevo Seljan, El Salto del Guayra (ime slapa na rijeci Parani), 1905, Buenos Aires.

 

 

Najstariji znani opis športskog događaja u Hrvatskoj datira iz 16. stoljeća. Odnosi se na regatu iz 1593. u kojoj je sudjelovalo sedamdeset četiri (da, 74) drvenih ribarskih brodova zvanih falkuša. Početak regate je bio u luci grada Komiže na otoku Visu, a cilj na otočiću Palagruži. To je najstarija poznata utrka brodova u Europi. Falkuša je autohtoni hrvatski brod, dug 9 metara, s jarbolom jednake duljine. Rabio se od 11. ili 12. stoljeća, pa sve do sredine 20. stoljeća. Posada se sastojala od 5 veslača, a maraton je bio dug 42 milje (78 km), za što je bilo potrebno između pet i petnaest sati stalnog i iscrpljujućeg veslanja, ovisno o vremenskim uvjetima.

 

 

Donosimo članak Marka Smičiklasa objavljen u listu Hrvatska Zastava (Chicago) davne 1908. Tekst prenosimo kako je napisan, a također donosimo i nekoliko crtica o samom autoru, koje je priredio dr. Ante Čuvalo iz Chicaga. Nakon što je izložio i vrlo zanimljiv životni put Markovih potomaka, Čuvalo zaključuje:  "Kako vidmo iz njegova pisanja, premda daleko u Americi, Markvo srce je živo kucalo za Hrvatsku. Doprinosio je koliko i kako je najbolje znao i mogao za slobodu svog naroda. Na žalost, on tu slobodu nije doživio, a potomstvo se raspršilo i razvodnilo; samo je ostalo sjećanje na djeda i njegovu rodnu grudu. Ali Markova poruka iz koje žari ljubav može nas i danas ogrijati, kao što nas može i potaknuti na razmišljanje njegova tuga nad „domaćim sinovima“."

 

 

Juraj (Giorgio) Spavento bio je jedan od velikih graditelja Venecije u 15. stoljeću, koga je kroničar Marin Sanuto prozvao «homo di grande inzegno». Sudjelovao je u izgradnji zvonika bazilike Svetoga Marka. Sudjelovao je u građenju monumentalne Scale dei Giganti u Duždevoj palači, te u regulaciji kanala oko Pente dei Navi. S obzirom na sve navedeno talijanski historiografi čini se nisu baš previše skloni isticati činjenicu kako je Spavento rođen u Trogiru.

 

 

Godine 1952. na XV. Olimpijskim igrama u Helsinkiju hrvatski četverac iz splitskog veslačkog kluba „Gusar“ pobjedio je zlatnu medalju. Bila je to prva zlatna u povijesti ondašnje države. Slavlje je bilo veliko. Ali se nije spominjalo da se hrvatski osmerac nije vratito s tih igara u Titov socijalistički raj, nego je zatrazio politički azil i došao u Kanadu. (A.Čuvalo)

 

 

„Kroz dugi niz godina hrvatska omladina u San Franciscu željno je očekivala dan, kad će se ostvariti želja sviju čeličnih Hrvata, da se slože zajedno, u jedan klub, u jedno kolo, gdje će moći složni i bratski provadjati prazno vrijeme i zabavljati se čitanjem, sviranjem, pjevanjem i razgovorom, te time oplemeniti si duh i srce, a ujedno i ostalim pokazati put i način, kojim treba da udare. I napokon došao je taj željeno očekivani dan. Ponosom kliče danas hrvatska mladež u San Franciscu „Ustorjili smo prvi hrvatski klub Ban Jelačić.“ Raditi ćemo za napredak mile nam domovine i pokazati, da u nama jošte tuče hrvatsko srce. Prva skupština bila je u utorak na 12. t. mj. (12. svibnja 1908.) na 245 East St. na kojoj je bilo prisutno 15 članova utemeljitelja i to: Anton Perlenda, Anton Ficović, Ivan Kubiček, Tomo Cvjetković, Vlako Miloslavić, Anton Kljajo, Lovro Lucić, Joso Bajurin, Trojo Lucić, Vlaho Cvjetković, Nikola Bajurin, Nikola Mihlinić, Joso Pavlović, Marko Pilica i Jozo Pavlović. Ovi mladići radili su oduševljeni hrvatskom misli, te im je uspjelo u kratko vrijeme naći toliko pristaša, da su mogli u utorak održati drugu sjednicu, na kojoj su primili 20 novih članova, te je tako klub stupio u život sa 35 članova. (A. Čuvalo)

 

 

Ludwig (Ljudevit) Mitterpacher von Mitterburg (Mitterburg = Pazin u Istri, 1734. – 1814.), rođen je u Bilju, u Baranji. Školovao se u Austriji. Studirao je matematiku I teologiju na Bečkom sveučilištu, te je 1762. bio postavljen za učitelja religije. 1777. je Mitterpacher postao prvi profesor novoosnovanog Poljoprivrednog fakulteta na Sveučilištu u Pešti (Budimpešta), i to je mjesto držao do smrti. Bio je vrlo popularan predavač, a napisao je nekoliko školskih knjiga i skripata s bilješkama. Njegovo je najznačajnije Elementa rei Rusticae u tri sveska, opširna studija poljoprivredne znanosti i prakse.